Luka Botić — Bijedna Mara [prvo pjevanje] — Tekst

Luka BotićBijedna Mara [prvo pjevanje]

Broj otvaranja: 989

PRVO PJEVANJE

Čuj, dušice, da t' istinu kažem:
Po Konjskome selu pitomome
Slijepac se pokraj vođe bata,
A vijernog svoga vođu pita:
"Što je, brate, Konjsko neveselo,
Da sve u njem tužno zašutilo?
Niti čujem momka da zapjeva,
Nit' tambure djevojci pod pendžer,
Nit' djevojke da s' u kolo prima,
Taman kuga, da čujem jauka!
Davno bilo, teke starac pamtim,
Kad se ovud prvi put dotucah,
Vraćale se mobe žetelačke,
Nit' si čuo pjesme, nit' gajdaša,
Nit' mlađane šale, nit' veselja;
Svatko šuti ide uz svojega,
Rekao bi, roblje na pazaru;
Al' tad bješe i uzroka tomu:
Istom Turci ovud osili
I navili svoje gospodarstvo,
Pa je raji dotužilo bilo
Upinjuć se u novome jarmu,
Dokle nije jadu oguglala. -
Te kad drugoč opet se dotepem,
Sam sebika vjerovat ne mogu,
Kud ne vidim, da m' i uši lažu,
Tako bješe veselo u Konjskom.
Stoji klapnja nanula sokakom,
Dovikuje momak pobru svoga,
Tambur' bije, moma pocikuje,
Tko ne skače u bijesnom kolu,
Ono pjeva sve dvoje a dvoje;
Pa što bi ti reko do istinu?
Zaželih se vida očinjega,
Da progledam što mi uši kažu,
A sad m' evo treći put u Konjskom;
Kakvi su ga novi jadi snašli?!
Opustio kan' da izgorio,
U njem nije žive duše čuti."
A slijepcu vođa odgovara:
"Jesi bio, djede, ogladnio,
Kada ne ču jutros razgovora
Dvoje krasnih, čudo blizanaca
Na pendžeru kuli dizdarevoj!
Vezak vezla Melka na pendžeru,
Vezak vezla, sjetno uzdisala.
Kod nje sjedi blizanac Omere,
Sa sestrice očiju ne skida,
E mu mučno što često uzdiše;
Pa će Melku bratac upitati:
"Golubice kaži braci svome,
Za koga mi sićan vezak vezeš,
Da brat znade za koga nabavlja
Svojoj seki i zlato i svilu.
Nije meni moga troška žao,
S tebe bi se i prodao bratac,
Već bi meni, rano, teško bilo,
Da ja znadem, da te boli srce
S hude kakve neprilike tvoje."
Osmjehnu se Melka neveselo
I pogla ga golubinjim okom:
"Ne poznam ga, moj očinji vidu,
Do što mi ga ti hvališ, Omere;
Ti mi reče, da je ko ja lijep,
Tanka struka a visoka stasa,
Crna oka a mila pogleda,
A u licu zoricom obasjan,
Mila srca ko što u jedinca,
Da mu nejma daleko jednaka.
Kad uzdahnem, ja o njemu mislim."
To Omeru ne bijaše milo,
Misli nešto a kazati ne sm'je,
Žali srca svoje slatke seke.
"Jeste Adel, dušo, ko ružica,
Al' odavna sad ne viđam Adu,
Nit' je momak tebe kad vidio.
Dok biješe veselija Melka,
Sve je Konjsko u veselju bilo,
Svaka djeva leti drugi svojoj,
Svaki momak ima razgovora;
Gdje ja bijah, tu i šala bila,
Gdje je Melka, i igra i šala,
Tad mi srce u životu bilo.
Ja tad skupim nekoliko druga,
Omrknemo u ponosnom Klisu,
Dočeka nas Adel sa tamburom,
Izmamimo djeve na pendžere,
Do danice ljubav i razgovor,
A do zore u Konjskom svanemo.
Nekad tako, sada naopako.
Omrzlo ti društvo i sastanci,
Nit' ti djevam, niti djeve tebi,
Svaka svoju sad sprovađa žalost,
A momci se s mene odmetnuli,
Ranom legnu, a zorom za poslom,
Teke pamte što je nekad bilo."
"Jest, Omere, istina što kažeš,
Al' Adela nikada u Konjskom!
Dok u meni bila luda nada,
Da će momak ikad s tobom doći,
I srce mi je bilo veselije;
A sad vidim, badava je nada,
Pa mi bolje priliči samoća."
A prihvati Omer neveselo:
"Čemu, sestro, svoju mladost trošiš
Sa mislima, koje bit ne mogu?
Da s' Adelom kada besjedila,
Da ti znadeš da za tobom gine,
I s pameti da mu ne salaziš;
Djevojci je teško oči dići,
Da dragoga u oči pogleda,
Jer stid vlada i najžešću ljubav;
Kamo li je čeznut na neznanim,
I spravljati dara tuđem srcu?"
Al' to Melka ni da sluša ne će.
Zamišljeno u svoj vezak gleda,
I sama se sobom razgovara,
Razgovara kano da nariče:
"Šta ću sada ja sirota sama,
Kad se bratac od mene odmeće,
Kom sam jedna dosad sestra bila,
Na svijetu kojem sam sve bila,
Migom volja, a riječju pamet,
Duh tijelu, a zenica oku!
Šta ću sada ja sirota sama?
Zašt da usnut ne mogu još jednom,
Kao što sam snivala do sada,
Ne spavajuć puste duge noći,
Uzdišući puste duge dane;
Da je meni bratac jošte voljan
Sa srca mi skinut teške muke,
Teške želje, kojim odgovara
Ili život, ili smrt prijeka:
Vidjeti ga jednom, i tad znati,
Je l' onakvi, kakvog ga ja mislim."
Kad to ču blizanac Omere,
Hoće srce da m' od bola pukne;
Objem' rukam sestru ogrlio,
I kaže joj, samo što ne plače:
"Melko sestro, onoga mi sata,
Kad oboje svijet ugledasmo,
Reci, s kule da s' naglavce bacim,
Mog života ja ne žalim mlada,
Al' mi nemoj tako srce klati.
Proklet bio Seimović Adel,
Prokleta mu stara mati bila,
Koja ga je na svijet don'jela,
Robovali našim dušmanima,
Kada nogom turski biser gazi,

A u njedrim' nosi kaurkinju."
Što bi dalje, vođa ne zna kazat,
Al' glas ode od usta do usta,
Dokle dođe i do mojih usta,
A od mojih braćo, po volji vam,
Da glas živi il' da se ugasi.




Powered by VegCook.net

© 2006-2022 cuspajz.com