Jutros je kuja pri štali,
Gdje rogoz se zlati pod gredom,
Oštenila sedmero mladih,
Riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
Mati ih česljala nježna;
Od trbuha njene topline
Voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
Kad koke na lijegala kreću,
Tmuran je stigao gazda
I strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
Slijedeć mu tragove hoda
I dugo uz val do vala
Hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
I znojna probi kroz sjene,
Njoj se mjesec vrh kuća
Ko njeno pričini stene.
U plavet je zurila jasnu
I cviljela nasred druma,
A mjesec na putu kasnu
Sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
Za bačenim kamenom kreće,
Ko zlatne zvijezde sred snijega
Kotrljahu oči se pseće.