Kola, ako još prolaze drumovima, idu prazna
Suviše se sunca napili ratari prošlog ljeta
Pa ne mogu usnuti
Zapregnu konje, izjure, i tek tad se sjete da je svršeno
Tako i ti meni, već ugasla ljubavi, ne dopuštaš zaborav
S vjetrovima što razjareno čupaju zadnje listove
Prolazim putevima koji me mole da ih pustim
Puni stida za svoje tamne vjeđe, bespomoćne ruke
A već sutra (sat prije prvog snijega)
Kola će ležati rasklimana u ostavi
Bez nogu konji, kao da zazivlju, podizat će glave
Ispijeni ratar izdisat će na postelji
A ja već držim pero, zadnju svijeću svoje osame
I niz stihove spuštam se u san