Stanko Vraz — Đulabije I — Tekst

Stanko VrazĐulabije I

Broj otvaranja: 4631

I

(1836)

Dolina, dolina,
   w dolinie potoczek -
Nie moge zapomnieć
   dziewki czarnych oczek.
(Krakowiak)
 
1.
Sred zemlje slovinske
   bio se grad vidjeva,
U tom bijelom gradu
   ponosita djeva.
U te djeve jedno
   momče zarobljeno
Vapi i nariče
   gorko rascviljeno.
 
2.
Ti bi, grade, bio
   bez tvoje djevice
Tužan, ko bez Vilâ
   zelene gorice.
Ja bih bio sretan,
   slobodan ko ptica,
Da nikad ne vidjeh
   Njena krasna lica.
 
3.
U dolu, u dolu
   do tri hladna vrela:
Ah, ne mogu zabit
   Njena lica bijela...
Lice, oči, usta -
   tri riječi malene,
Al se od njih rodiše
   pjesni nebrojene.
 
4.
Jutrom svaki listak
   blista od rosice -
Sjajnije neg alem
   na kruni carice.
Jutrom svaka grana
   glasom ptice zbori;
Jutrom svako srce
   bogu se otvori.
 
5.
Jutrom te ja vidjeh:
   nebo - tvoje lice,
Munje - crne oči,
   strijele - trepavice.
Jutrom u očima
   suza mi zablista -
Ko u ranoj ruži
   rosa srebročista.
 
6.
Jutrom čuh - bi reći
   da krilatac zbori -
Gdje ti do tri riječce
   naški progovori.
Srce mi se otpre,
   u nj božić uleti,
Pa sad tu caruje
   i zimi i ljeti.
 
7.
Ljuven plam što mene
   toliko rascvili,
Njoj samo povjerih
   i posestri Vili.
Nu što dosad tajno
   skrivala bi mila,
Sad u svijet raznosi
   posestrima Vila.
 
8.
Drobna ptica ševa
   u nebo se skriva,
Al ju odavaju
   usta ljubezniva.
A ja ime drage
   skrivam u pjesmice,
Al pjesmice viču:
   "Ljubice! Ljubice!"
 
9.
Pred očim mi trepti
   rumen od zorice,
Otkako zaglednuh
   Njeno rajsko lice.
A na srcu guje
   od ljubezni bdiju,
Otkako me zgodi
   strijelj Njenih očiju!
 
10.
Majka kaza: "Sinko!
   štuj boga i moli!"
A da Lelja bog je,
   naučih u školi.
Ne divi se dakle,
   brate srca moga!
Što ja cijenim Lelju
   i štujem ko Boga.
 
11.
Slast, milina riječi
   što joj usta kiti,
Stas ponosno vitki
   i hod plemeniti:
To su učitelji
   što me momče mlado
Naučiše pjevati:
   "Lado, Leljo, Lado!"
 
12.
Kosa što zahita
   srce kano mreža,
Pogled, nehotice
   što na plijen preža:
To su oni hari,
   hari milotravni,
Što me uhitiše
   te sam sluga stavni.
 
13.
Krasota anđeoska,
   čar riječi slovinski';
Među dušom, tijelom
   sklad divni vilinski:
To je visok izvor
   od mojih pjesmica,
Što će dotle teći,
   dok s gore bistrica.
 
14.
Krasni Njezin obraz
   ruža je o zori,
A srce slobodna
   srnica u gori.
Moj je pako obraz
   lijer o ranoj rosi,
A srce titranka,
   koju djeva nosi.
 
15.
Odisej je drugom
   zavoštio uši,
Da mu od Siren se
   n'jedno ne zabuši.
I ja ih začepim
   od Ljubice mlade,
Al mi glas u srce
   kroz oči se krade.
 
16.
Svatko se zanosi
   u mlade godine
Od nje očiju vatre
   i lica miline.
Ma i njima srce
   bilo okovato,
Od njih bi se smeli
   i Diogen i Kato.
 
17.
Sad mi jadnom ljubav
   hitra krila mori,
Srce za ljepotom
   Njezinom se bori.
Pamet Nje kip slijedi
   u noći i u dne,
Brojeć, zaklinjući
   čase krilotrudne.
 
18.
Ljubavi, ljubavi!
   otkud tvoja sila?
Sad me nosiš nebom,
   paklom sad nemila.
Sad činiš da čeznem
   vas rajskom razbludom,
A sad da u jadâ
   tonem moru hladnom.
 
19.
Oj pojavi mi se,
   srca Dioskure!
Sjajuć na taj čunac
   hitani od bure.
Javi da bude ga
   sreća tud ponesla,
Gdje ne kida više
   sjever jadra, vesla.
 
20.
Poved' me u srijedi
   zemljice i neba,
Gdje borave dusi
   gladni rajskog hljeba;
Jer ja nisam čovjek,
   što u prahu plazit,
Niti bog što može
   sunca nadilazit.
 
21.
Sreću traži jedan
   brodom po pučini,
Taj za častmi hlepti,
   taj se kućom brini.
Moj nij' u častih
   nit u tankoj plavi,
Moja sreća samo
   uza te boravi.
 
22.
Tvoje su mi usti
   knjiga začarena -
Bi reć od dva listka
   ružica rumena.
U njih mi je sreća:
   bi l' se otvorile,
Za mene kazale
   bar tri riječce mile?
 
23.
Tvoje su crne oči
   dva prozora bijela
Iz kojih gleda do sto
   veselih anđela!
U njih mi je sreća:
   daj da se otvore,
Da mi se u srce
   slije slasti more.
 
24.
Zamka mi je crne
   tvoje kose svila,
Gdjeno mi se ptica
   slobod ulovila.
Ulovila te će
   tu umrijet bez česti,
Ako nećeš od nje
   ljuven vez mi splesti.
 
25.
Vrt su lica tvoja
   U kom ruža cvati,
Stid stoji ko stražar
   pri ljepote vratih!
O dostoj da i smijeh
   ne bude daleče,
Neka opet momku
   sunca zrak isteče.
 
26.
Čelo, njedra dva su
   stana plemenita,
Dva oltara gdje se
   proročanstvo pita.
Slušaj, djevo, samo,
   šta ti srce pravi:
U njem bog stanuje,
   ne u pâkoj glavi.
 
27.
Iz tvojih očiju
   munja se obara,
Plašeć meni pokoj
   iz srca, njedara.
Ej sklopi ih, djevo,
   sklopi i dopusti
Da s' opet primiri
   medom tvojih ustî!
 
28.
Pojdi amo, dušo,
   carice od momâ!
Pojdi amo, pojdi,
   srnice pitoma!
Ne bi li kušala
   piće s moje ruke;
Ne bi l' odmilosti
   primila jabuke.
 
29.
Vijek za tobom nosim
   darka dva nevina:
Jabuku crvenu,
   kitu ružmarina.
A ti vijek odmičeš
   od mene ko ptica -
Od lukava lovca
   i njegvih strelica!
 
30.
Ne trči, ne trči
   vijek s plahošću bježnom,
Udrit ćeš o kamen
   nogom lakom, nježnom.
Ne trči, ne trči:
   trn leži na stazi!
Ne trči, ne trči:
   stazom zmija plazi:
 
31.
Vaj! Ona ne sluša:
   koraci ju hitri
Nose ispred mene
   ko ružicu vitri.
Ona bježi, a ja
   slijedim sveđ Nje lice -
Ko za jutra sunce
   luč sjajne Danice.
 
32.
Bih li joj prosuo
   zlaćane jabuke,
Da trčeć za njimi
   prigne bijele ruke?
No otkud mi zlato?
   u mene ga nima:
Srce mi tek za njom
   bije u grudima.
 
33.
Čim me iz dubljine
   prsi tuga zove,
U njih se stvoriše
   Đulabije ove.
Pa ih sad prosipam
   pred Nju bez pokoja;
Ne bi l' se prignula
   Atalanta moja.
 
34.
Eno je opet gdje već
   stoji kraj studenca,
Krasnu kosu svîtu
   na način od vijenca.
Pa se nagnu nada nj
   i lijepa i mila -
Kano nad jezerom
   jezerkinja Vila.
 
35.
Ljubice nemila,
   ti moj nepokoju!
Kupi me u srce
   i dušicu svoju;
Jer smrtna j' grehota,
   gdje brat bolan čeka,
A sestrica neće
   da prinese lijeka.
 
36.
Sestra si mi, sestra,
   Ljubice nemila!
Jedna slavna mati
   nas je zadojila;
Jedan Višnji otac
   nas je odgojio,
Istim svetim slovom
   usta nakitio.
 
37.
Ko što duga združa
   sve nebeske boje,
Tako u tvojem tijelu
   sve ljepote stoje.
Al što sve su boje,
   gdje sunašca nije:
To su i sve ljepote,
   gdje ljubav ne grije.
 
38.
Ljubi me, Ljubice,
   ljubi, djevo mila!
Dok su nam još vita
   od mladosti krila.
Sreća bez pokoja
   mijenja brzu nogu...
Što će donijet sutra,
   znano j' samo bogu.
 
39.
Jakov dođe žedan
   k studencu vodice;
A tu ga napoji
   djeva iz vedrice.
O i ja kraj vode
   čekajući žednim:
Ne bi l' napojila
   ustima me mednim.
 
40.
Tvoju ljubav steći,
   činit se nje robom,
Odijelih se s darom
   pjesama za tobom.
Al kamo ja u srijedu,
   ondje ti u torak:
Tako od tebe vijek me
   dijeli po edan korak.
 
41.
Kako ptice pticu,
   ribe ribu slide:
Svaka moja želja
   vijek za jednom ide.
A ova je želja,
   djevo zorolika!
Tebe gledati, dvorit,
   ljubit u vijek vika.
 
42.
Aj divni majstore,
   dobro znaš udarat,
Sada srce igrom
   dizat a sad parat.
Aj divni majstore,
   udri umnije, jače,
Neka i Ljubici
   srce se rasplače.
 
43.
"Izvolite uzet
   jagod, gospodine,
Ili sladoleda
   ili hladetine!"
Oh, nije sad meni
   do takvih zaslada,
Već do tvojih ustiju,
   djevo lijepa, mlada!
 
44.
Višnji, da se kupi,
   manu s neba pusti;
A za cjelivanje
   stvori krasne usti.
Ali tko da ljubi
   usta ti i lica,
Kad iz očiju prijeti
   do tisuć strelica.
 
45.
Čitavu noć (kažu)
   slavulj pjevat mari,
Kap krvi iz kljuna
   dok mu ne udari.
Ja da svoju ljubav
   mogu ispjevati,
Ne bih žalio pojuć
   sljednju kaplju dati.
 
46.
Ti mi zabranjuješ
   da te već ne slavim,
Neg da tvoje dike
   iz misli postavim.
Slušam, al zabrana
   nij' povoljna bogu...
Iz glave te metnem,
   iz srca ne mogu.
 
47.
Kako k majci dijete
   vijek najrađe bježi,
Tako svaka pjesma
   vijek za tobom teži.
I ti ih prigrli
   ljubezno i milo -
Kano majka dijete
   jedinče u krilo.
 
48.
Bog je tebe stvorio,
   Ljubice milena,
S tijelom od ljepote,
   s srcem od kamena.
To je zašto plačem
   s glavom na koljenu,
Plačem, tužim tugu
   vijek neizrečenu.
 
49.
Da bi mi u srce
   pogledati htila,
Rasplakale bi se
   oči ti od mila.
Da bi slušat htjela
   srce rascviljeno,
Puklo bi u grudih
   srce ti kameno.
 
50.
Na moj jad je stvoren
   pogled ti vilovit -
Za srce zanosit,
   Za srce mi trovit.
Ah, on s srcem rađa
   nemile mi rate,
Te za usta goji
   uzdahe krilate.
 
51.
Tebe jurve dvorim
   tri godine danâ -
Tek za tri cjelova
   svojijeh usana.
Ja ih prosim, ištem
   od jutra do jutra,
A ti mi usta sklapaš
   šapćuć: "Sutra, sutra!"
 
52.
Skršit ću verige,
   svilena vezila,
Izmaknut iz uze
   speta svoja krila,
Razastrt ih sretan,
   slobodan ko ptica -
Daleko od tvojih
   krasnih, rajskih lica.
 
53.
Izmaknem se sretno,
   pa s licem veselim,
Scijeneć se slobodnim,
   od Nje se odijelim.
Ja se dijelim, ni da
   riječce bih stratio;
A ona smijuć: "Zbogom!
   Brže se vratio!"
 
54.
Odem, al domala
   srce upoznade,
Da, što je na licu,
   u njem ne imade,
Opet se povraćam
   gdje je moja Vila,
U zlatne verige
   stavljajući krila.
 
55.
Oprosti, oprosti,
   jedina carice!
Pa k meni okreni
   svoje blago lice.
Karaj, veži, raspni
   roba skrušenoga,
Samo ga ne baci
   od obraza tvoga.
 
56.
Majka kune cara
   što joj sina uze,
Al opet za nj sutra
   moli roneć suze.
Tako te i ja jučer
   kleh rad studenosti,
Al već danas vapim:
   "Oprosti, oprosti!"
 
57.
Mniješ li, krijuć oči
   prami svione kose,
Da mi sakrivene
   jada već ne nose?
Nemoj ih krit, nemoj,
   već promisli, mila,
Da iza zasjede
   grdnije ranja strila.
 
58.
Tebi se ja molim
   tanka koprenice,
Ti od moga neba
   krasna stražarice!
Izvedi mi nadvor
   žuđene ko sanak:
Moju rujnu zoru,
   i moj bijeli danak.
 
59.
Taj predivni zastor:
   duge trepavice -
Oj digni ga, digni,
   krasna golubice!
Da bar jedan zračac
   pred vrata mi sine,
Srce da utješi,
   tuga da ga mine.
 
60.
Što te crne oči,
   sili me motriti?
Što iz njih pogledom
   crni nalip piti?
Aj oči, aj oči,
   nalipe medeni!
Radi vas, ah, pokoj
   zbogom ode meni!
 
61.
Sunčanice moja,
   ja ću iz njih piti,
Makar mi i bilo
   na mjestu umriti.
Takva bit će smrca
   slatka i bez muke,
Jer nosila budu
   tvoje mi bijele ruke,
 
62.
Kažu negdje Vila
   da čuva brodište,
Pa desnicu svakog
   od junaka ište.
Grdne nemilosti,
   i još grdnije tvoje,
Što ti meni uze
   živo srce moje!
 
63.
Za ljubezan išteš
   ti od mene plaću:
O, ne išti više,
   šta ti jadan dat ću?
Tvoji su: srce i misli:
   što mi je vrh toga,
Već je založeno
   odvijeka u boga.
 
64.
Nikad nij' na ruži
   čišće rose bilo,
Kad je sunce jutrom
   bijeli dan raskrilo, -
Neg što bijahu suze,
   što ko tri zvjezdice
Padoše s Nje očiju
   na krasno joj lice.
 
65.
Blago vama, blago,
   vi tri suze mile,
Što ste mi od ljube
   dušu pridobile!
Nebeski vas anđeo
   Njoj u grudi slio,
Pa u njih studeno
   srce rastalio.
 
66.
Da je meni Višnji
   na milosti sada,
Pa da me pretvori
   u slavića mlada:
U grm bih se skrio,
   pa vas bez prestanka
Pjevao od mraka
   pa do bijela danka.
 
67.
Blag večernji hladak
   vas je raspirio,
Pa čist blijesak opet
   na nebo odnio,
Te tu stolujete
   u nebeskom moru -
Sjajne tri carice
   u Petrovu dvoru.
 
68.
Sveđ otud na staze
   sjale u toj slici,
Kud drage slovenski
   slijede vjerenici;
Da materi Slavi
   ne bude s prijevarâ
Od ljubljene djece
   jadnih Leandarâ.
 
69.
Bivši momče mlado,
   za srce pokojit
Nebeske bi zvijezde
   stao očim brojit.
A sad ih upirem
   u oči Miline,
Od kojih ko sanak
   svaka bol me mine.
 
70.
Željno čeka mornar
   vjetrić s neba vedra,
Što put Eldorada
   krenuo bi mu jedra.
Daleko otplovi
   i puno se trudi,
Ali ne nalazi,
   što mu srce žudi.
 
71.
Otkad Nju poznavam
   za nać mjesta zlatna,
Ne dižem na vjetar
   svojoj plavi platna;
Već ja slavim boga,
   jerbo pogled Njeni
U srcu mi raskri
   isti raj ljuveni.
 
72.
Ko što alemovi
   u prstena oku -
Blistaju se zvijezde
   na nebu visoku.
Lijepe su, al makar -
   opet za nje ne dam
Do dvije svoje zvijezde,
   u koje vijek gledam.
 
73.
Šta je dan života,
   gdje ne vlada radost?
Šta je bez ljubavi
   rajska ćerca - mladost?
Danak bez radosti
   svetac je u petak;
Mladost bez ljubavi
   bez mirisa cvijetak.
 
74.
Da li si vidio,
   kad pod večer ptica
Nad mirnim jezerom
   lijeće - lastavica?
Lijeće te se ne zna
   da l' ga poljubila,
Il' tek dodirnula
   krajci svojih krila?
 
75.
Takav b'jaše cjelov -
   dar dušice Njene -
Te i sad pitaju
   usnice blažene:
Bijaše l' to taknuće
   Njezinih usana,
Ili njihov dašak,
   il od neba mana?
 
76.
Vidiš li gdje blisnu,
   djevo, dragušica,
Bi reć zlata posmijeh
   nebeskoga lica.
Tako se razasja
   jednom duša moja,
Kad se s njom složila
   u ljubavi tvoja.
 
77.
Ljubiš li me, mila,
   moja kruno, slavo? -
"Ljubiš li ti mene?
   poveđ, mili pravo."
Ljubim li ja tebe?
   Nek ti povi Vila,
Što je med Slovince
   davno razglasila.
 
78.
Znadeš li još vrijeme
   kad pjevaše meni:
"Sadila sam, ljubi,
   bosiljak zeleni."
Tada ti, tad u me
   Ljubice, usadi -
Cvijet željne ljubavi;
   njoj srce ogradi.
 
79.
Lijepo poje Slavka,
   lijepo slavulj-ptica;
Nu sve nadilazi
   glas dviju pjesmica:
Prva mi je: "Ja te
   ljubim bez pokoja!"
A druga je pjesma:
   "Ja sam uvijek tvoja!"
 
80.
Kud sam zabasao?...
   Ovo nij' put domu...
Gdje sam? Nij' moj konak
   u dvoru ovomu...
Dalko si promašio...
   Ah, od Nje idući
Vijek sam ko pijanac,
   što ne nađe kući.
 
81.
Divna je mehana,
   što meni omili;
A ta je mehana
   za me tvoj dvor bili.
Tu svagdan priničem,
   dok se ne opojim
Mrklim travnim vinom -
   crnim očim tvojim.
 
82.
Čime metuljica,
   svjetlom zatravljena,
S njom se složit žudi,
   njim umre blažena.
Nu gle čudo ognja
   tvojih od očiju!
Tim me većma krijepe
   čim me većma biju.
 
83.
Kosa ti j' mekana,
   usti su ti ljupke,
A njedra snježana
   kano u golupke.
O kada to samo
   razmišljavat smijem
Već moram rukama
   oči da sakrijem.
 
84.
Zašto krećeš, duše,
   opet te opeta
Onud gdje mi leži
   sloboda sapeta -
Kao što se kreće
   k mjestu Slovin pravi,
Gdje se sveta djeva,
   bogorotka slavi?
 
85.
Ne bi li, moj duše,
   slijedeć čuda prava,
Onamo krenuo,
   gdje caruje Slava, -
Gdje se ispod Njenih
   zlatnih krila novi
Lovorom vjenčani
   rađaju vjekovi?
 
86.
Ne bi li slijedio
   put na krilih tankih,
Gdje vjetrić žuberi
   još o Delijanki; -
Gdje sa stijena zbori
   tisuć sijedih ljeta,
Raskršene leže
   krune dvaju svijetâ.
 
87.
Ne bi li ti slijedio
   mater sedam sekâ,
Kud te njekoć vukla
   slava davnih vijekâ?
Slijedio na obale
   ćercu Alkinoja,
Il viteze hrabre,
   gdje vladaše Troja?
 
88.
Kolikrat onamo
   ti si me prestavio,
Gdje gatahu sfinge,
   gdje se Memnon slavio; -
Gdje u sveta pisma
   mumije su povite,
Duhu čovječjemu
   vijekom nedokrite!
 
89.
Ajd onamo, srce
   da se upokoji,
Gdje vijek povjetarce
   amberom se poji; -
Gdje iz svetih poju
   rajske ptice gajâ,
I gdje šaren lepir
   ružom se opaja.
 
90.
O moj duh je samo
   u ljubav zaprti,
Drugo ispred očiju
   sve se kolom vrti,
Ta vijek strepće krilma,
   gdje j' moja ljubezna -
Ko sokolić, s gnijezda
   što ne smi i ne zna!
 
91.
Ja sam u verigah
   u Nje naručajih,
Što nipošto srce
   skršiti ne da ih.
U njih si uživam
   čase pune cvijeća,
Kojih ne bih dao
   za slavna stoljeća.
 
92.
Ljubica mi stvara
   vrte vilovinje,
Uči, kako srce
   s srcem se spominje.
Ona mi j' Areta,
   Nausika milena,
Ona i Penelopa -
   kruna slavnih žena.
 
93.
U Njenoj ljeposti
   čuda su ti moja,
Koja vijek raskladam,
   gledam bez pokoja.
Njezin mi je posmijeh
   pismo začareno,
Što još ne bijaše
   nikim tumačeno.
 
94.
Sa svojim očima
   sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni
   kano stup Memnona.
Da, Ona od mene
   sad stvara kip mumije,
A sad sfingu koje
   nitko ne razumije.
 
95.
Njezin uzor svet mi
   gaj je, gdje dušica
Pjevajući gine
   kano rajska ptica.
Njena lica su mi
   rajski perivoji,
Gdje ko lepir slašću
   pogled mi se poji.
 
96.
Sad mi čelo ravni,
   sad mi vlasi redi,
Sad mi lice gladi,
   sad u oči gledi;
Sad mi ljubi oči,
   sad opet usnice:
"Ti si uvijek anđeo,
   slatka mi dušice!"
 
97.
Sada na smijeh složi,
   sad na zbiljno usti;
Sad čelo nabere,
   sad obrve spusti.
Iz očiju joj strijelja
   munja - oganj živi:
"Ipak si ti anđeo,
   anđeo ljubeznivi!"
 
98.
Sad ručicu diže,
   njome meni priti;
Na čelo se skupi
   oblak plahoviti.
Iz očiju joj pada
   bi reć grad ledeni:
"Ipak si ti anđeo,
   anđeo moj ljuveni!"
 
99.
Već iskrivi usne,
   nos i obrvice,
Razmrsi si prame,
   nabra čelo, lice.
Sklope joj se usne,
   sklope crne oči:
"Ipak vijek ne spava
   sunce u istoči!"
 
100.
Zastor od očiju
   i od ustiju pade,
A na njih razbludno
   posmijeh se ukrade.
Čelo se razvedri,
   pogled se razjasni:
"O ti si mi uvijek
   anđeo moj prekrasni!"
 
101.
Il se ti smijala,
   il lice grdila,
Sveđer si mi lijepa,
   sveđer si mi mila.
O ti sve uzmožeš
   do jedno, a to je:
"Da tebe ne ljubi
   vazda srce moje."
 
102.
Srce mi uspreda
   misleć na on sanak,
Gdje ja kroza nj vidjeh
   noćni tvoj sastanak.
On me uči uzrok
   čuda prekoredna,
Zašt' ti oči žarke,
   lica nenagledna.
 
103.
Vidjeh sanjajući
   uz uzglavlje tvoje
Sniti s jasnog neba
   anđelaka dvoje.
Jedan umivaše
   rosom te nebeskom,
Drugi napajaše
   oči sunca blijeskom.
 
104.
Na prvom sastanku
   mnjah da djeva jesi,
A sad znadem da si
   anđeo od nebesi, -
Anđeo koga Višnji
   na taj svijet premjesti,
Da kip ima rajske
   ljepote i česti.
 
105.
Slušaj, moj anđele
   mili nada svime!
Dokle ovdje traješ,
   molim te: Ljubi me!
A kad se povratiš
   u nebeske hrame,
Prosim te, Ljubice:
   moli ondje za me!
 
106.
Raj je već otvoren,
   anđeo pri vratih
Žarkim mačem mašuć
   iz raja nas prati:
"Pitoma grlice!
   sokole od luga!
Treba da se jedno
   oprosti od druga."
 
107.
Sve se vedro nebo
   zvjezdicami osu;
Noć na zemlju plače
   hladne suze - rosu.
O grlice slatka!
   čas već teče kraju...
Gle sunce zapada,
   brodari čekaju.
 
108.
Zbogom mi ostala,
   zbogom moja mila!
Najsjajnija zvijezda
   nad tobom svijetila!
Ko što trepavica
   brani oko od truna -
Branila te od jada
   sreća blagopuna!
 
109.
Sveđ ti bila duša
   slatka moja ljubi,
Krotka i vesela
   ko bijeli golubi!
Obdan sprovađali
   anđeli ju mili,
Obnoć njegovali
   sanci modrokrili!
 
110.
Bio u ognju juga
   il ledu sjevera,
Vijek uza me bit će
   tvoj kip, ljubav, vjera.
A kud gođer vitom
   ti krenula nogom,
Sveđ i sveđ molila
   za me... Zbogom! Zbogom!
 
111.
Otisnuše brzo
   od kraja brodari:
Svatko huči, pjeva.
   nit za išta mari.
A ja tužim, plačem
   s udesa siona,
Ko da mi j' već poći
   preko Aherona.
 
112.
Zbogom gore, zbogom
   livade, dubrave,
Pune Vesne darâ,
   pune Vilâ slave!
Aj, kod vas boginje
   sve mi b'jahu mile,
Samo od jedne sinak
   na me baca strile.
 
113.
Slatka j' tvoja čaša,
   Leljo kralju kraljâ!
Ali skupo, gorko
   plaćati ju valja.
Krasan je tvoj vijenac
   od ružâ spleteni,
Al je pod ružami
   mnogi trn skriveni.




Powered by VegCook.net

© 2006-2020 cuspajz.com