Učitava se... |
I
(1836)
Dolina, dolina,
w dolinie potoczek -
Nie moge zapomnieć
dziewki czarnych oczek.
(Krakowiak)
1.
Sred zemlje slovinske
bio se grad vidjeva,
U tom bijelom gradu
ponosita djeva.
U te djeve jedno
momče zarobljeno
Vapi i nariče
gorko rascviljeno.
2.
Ti bi, grade, bio
bez tvoje djevice
Tužan, ko bez Vilâ
zelene gorice.
Ja bih bio sretan,
slobodan ko ptica,
Da nikad ne vidjeh
Njena krasna lica.
3.
U dolu, u dolu
do tri hladna vrela:
Ah, ne mogu zabit
Njena lica bijela...
Lice, oči, usta -
tri riječi malene,
Al se od njih rodiše
pjesni nebrojene.
4.
Jutrom svaki listak
blista od rosice -
Sjajnije neg alem
na kruni carice.
Jutrom svaka grana
glasom ptice zbori;
Jutrom svako srce
bogu se otvori.
5.
Jutrom te ja vidjeh:
nebo - tvoje lice,
Munje - crne oči,
strijele - trepavice.
Jutrom u očima
suza mi zablista -
Ko u ranoj ruži
rosa srebročista.
6.
Jutrom čuh - bi reći
da krilatac zbori -
Gdje ti do tri riječce
naški progovori.
Srce mi se otpre,
u nj božić uleti,
Pa sad tu caruje
i zimi i ljeti.
7.
Ljuven plam što mene
toliko rascvili,
Njoj samo povjerih
i posestri Vili.
Nu što dosad tajno
skrivala bi mila,
Sad u svijet raznosi
posestrima Vila.
8.
Drobna ptica ševa
u nebo se skriva,
Al ju odavaju
usta ljubezniva.
A ja ime drage
skrivam u pjesmice,
Al pjesmice viču:
"Ljubice! Ljubice!"
9.
Pred očim mi trepti
rumen od zorice,
Otkako zaglednuh
Njeno rajsko lice.
A na srcu guje
od ljubezni bdiju,
Otkako me zgodi
strijelj Njenih očiju!
10.
Majka kaza: "Sinko!
štuj boga i moli!"
A da Lelja bog je,
naučih u školi.
Ne divi se dakle,
brate srca moga!
Što ja cijenim Lelju
i štujem ko Boga.
11.
Slast, milina riječi
što joj usta kiti,
Stas ponosno vitki
i hod plemeniti:
To su učitelji
što me momče mlado
Naučiše pjevati:
"Lado, Leljo, Lado!"
12.
Kosa što zahita
srce kano mreža,
Pogled, nehotice
što na plijen preža:
To su oni hari,
hari milotravni,
Što me uhitiše
te sam sluga stavni.
13.
Krasota anđeoska,
čar riječi slovinski';
Među dušom, tijelom
sklad divni vilinski:
To je visok izvor
od mojih pjesmica,
Što će dotle teći,
dok s gore bistrica.
14.
Krasni Njezin obraz
ruža je o zori,
A srce slobodna
srnica u gori.
Moj je pako obraz
lijer o ranoj rosi,
A srce titranka,
koju djeva nosi.
15.
Odisej je drugom
zavoštio uši,
Da mu od Siren se
n'jedno ne zabuši.
I ja ih začepim
od Ljubice mlade,
Al mi glas u srce
kroz oči se krade.
16.
Svatko se zanosi
u mlade godine
Od nje očiju vatre
i lica miline.
Ma i njima srce
bilo okovato,
Od njih bi se smeli
i Diogen i Kato.
17.
Sad mi jadnom ljubav
hitra krila mori,
Srce za ljepotom
Njezinom se bori.
Pamet Nje kip slijedi
u noći i u dne,
Brojeć, zaklinjući
čase krilotrudne.
18.
Ljubavi, ljubavi!
otkud tvoja sila?
Sad me nosiš nebom,
paklom sad nemila.
Sad činiš da čeznem
vas rajskom razbludom,
A sad da u jadâ
tonem moru hladnom.
19.
Oj pojavi mi se,
srca Dioskure!
Sjajuć na taj čunac
hitani od bure.
Javi da bude ga
sreća tud ponesla,
Gdje ne kida više
sjever jadra, vesla.
20.
Poved' me u srijedi
zemljice i neba,
Gdje borave dusi
gladni rajskog hljeba;
Jer ja nisam čovjek,
što u prahu plazit,
Niti bog što može
sunca nadilazit.
21.
Sreću traži jedan
brodom po pučini,
Taj za častmi hlepti,
taj se kućom brini.
Moj nij' u častih
nit u tankoj plavi,
Moja sreća samo
uza te boravi.
22.
Tvoje su mi usti
knjiga začarena -
Bi reć od dva listka
ružica rumena.
U njih mi je sreća:
bi l' se otvorile,
Za mene kazale
bar tri riječce mile?
23.
Tvoje su crne oči
dva prozora bijela
Iz kojih gleda do sto
veselih anđela!
U njih mi je sreća:
daj da se otvore,
Da mi se u srce
slije slasti more.
24.
Zamka mi je crne
tvoje kose svila,
Gdjeno mi se ptica
slobod ulovila.
Ulovila te će
tu umrijet bez česti,
Ako nećeš od nje
ljuven vez mi splesti.
25.
Vrt su lica tvoja
U kom ruža cvati,
Stid stoji ko stražar
pri ljepote vratih!
O dostoj da i smijeh
ne bude daleče,
Neka opet momku
sunca zrak isteče.
26.
Čelo, njedra dva su
stana plemenita,
Dva oltara gdje se
proročanstvo pita.
Slušaj, djevo, samo,
šta ti srce pravi:
U njem bog stanuje,
ne u pâkoj glavi.
27.
Iz tvojih očiju
munja se obara,
Plašeć meni pokoj
iz srca, njedara.
Ej sklopi ih, djevo,
sklopi i dopusti
Da s' opet primiri
medom tvojih ustî!
28.
Pojdi amo, dušo,
carice od momâ!
Pojdi amo, pojdi,
srnice pitoma!
Ne bi li kušala
piće s moje ruke;
Ne bi l' odmilosti
primila jabuke.
29.
Vijek za tobom nosim
darka dva nevina:
Jabuku crvenu,
kitu ružmarina.
A ti vijek odmičeš
od mene ko ptica -
Od lukava lovca
i njegvih strelica!
30.
Ne trči, ne trči
vijek s plahošću bježnom,
Udrit ćeš o kamen
nogom lakom, nježnom.
Ne trči, ne trči:
trn leži na stazi!
Ne trči, ne trči:
stazom zmija plazi:
31.
Vaj! Ona ne sluša:
koraci ju hitri
Nose ispred mene
ko ružicu vitri.
Ona bježi, a ja
slijedim sveđ Nje lice -
Ko za jutra sunce
luč sjajne Danice.
32.
Bih li joj prosuo
zlaćane jabuke,
Da trčeć za njimi
prigne bijele ruke?
No otkud mi zlato?
u mene ga nima:
Srce mi tek za njom
bije u grudima.
33.
Čim me iz dubljine
prsi tuga zove,
U njih se stvoriše
Đulabije ove.
Pa ih sad prosipam
pred Nju bez pokoja;
Ne bi l' se prignula
Atalanta moja.
34.
Eno je opet gdje već
stoji kraj studenca,
Krasnu kosu svîtu
na način od vijenca.
Pa se nagnu nada nj
i lijepa i mila -
Kano nad jezerom
jezerkinja Vila.
35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju!
Kupi me u srce
i dušicu svoju;
Jer smrtna j' grehota,
gdje brat bolan čeka,
A sestrica neće
da prinese lijeka.
36.
Sestra si mi, sestra,
Ljubice nemila!
Jedna slavna mati
nas je zadojila;
Jedan Višnji otac
nas je odgojio,
Istim svetim slovom
usta nakitio.
37.
Ko što duga združa
sve nebeske boje,
Tako u tvojem tijelu
sve ljepote stoje.
Al što sve su boje,
gdje sunašca nije:
To su i sve ljepote,
gdje ljubav ne grije.
38.
Ljubi me, Ljubice,
ljubi, djevo mila!
Dok su nam još vita
od mladosti krila.
Sreća bez pokoja
mijenja brzu nogu...
Što će donijet sutra,
znano j' samo bogu.
39.
Jakov dođe žedan
k studencu vodice;
A tu ga napoji
djeva iz vedrice.
O i ja kraj vode
čekajući žednim:
Ne bi l' napojila
ustima me mednim.
40.
Tvoju ljubav steći,
činit se nje robom,
Odijelih se s darom
pjesama za tobom.
Al kamo ja u srijedu,
ondje ti u torak:
Tako od tebe vijek me
dijeli po edan korak.
41.
Kako ptice pticu,
ribe ribu slide:
Svaka moja želja
vijek za jednom ide.
A ova je želja,
djevo zorolika!
Tebe gledati, dvorit,
ljubit u vijek vika.
42.
Aj divni majstore,
dobro znaš udarat,
Sada srce igrom
dizat a sad parat.
Aj divni majstore,
udri umnije, jače,
Neka i Ljubici
srce se rasplače.
43.
"Izvolite uzet
jagod, gospodine,
Ili sladoleda
ili hladetine!"
Oh, nije sad meni
do takvih zaslada,
Već do tvojih ustiju,
djevo lijepa, mlada!
44.
Višnji, da se kupi,
manu s neba pusti;
A za cjelivanje
stvori krasne usti.
Ali tko da ljubi
usta ti i lica,
Kad iz očiju prijeti
do tisuć strelica.
45.
Čitavu noć (kažu)
slavulj pjevat mari,
Kap krvi iz kljuna
dok mu ne udari.
Ja da svoju ljubav
mogu ispjevati,
Ne bih žalio pojuć
sljednju kaplju dati.
46.
Ti mi zabranjuješ
da te već ne slavim,
Neg da tvoje dike
iz misli postavim.
Slušam, al zabrana
nij' povoljna bogu...
Iz glave te metnem,
iz srca ne mogu.
47.
Kako k majci dijete
vijek najrađe bježi,
Tako svaka pjesma
vijek za tobom teži.
I ti ih prigrli
ljubezno i milo -
Kano majka dijete
jedinče u krilo.
48.
Bog je tebe stvorio,
Ljubice milena,
S tijelom od ljepote,
s srcem od kamena.
To je zašto plačem
s glavom na koljenu,
Plačem, tužim tugu
vijek neizrečenu.
49.
Da bi mi u srce
pogledati htila,
Rasplakale bi se
oči ti od mila.
Da bi slušat htjela
srce rascviljeno,
Puklo bi u grudih
srce ti kameno.
50.
Na moj jad je stvoren
pogled ti vilovit -
Za srce zanosit,
Za srce mi trovit.
Ah, on s srcem rađa
nemile mi rate,
Te za usta goji
uzdahe krilate.
51.
Tebe jurve dvorim
tri godine danâ -
Tek za tri cjelova
svojijeh usana.
Ja ih prosim, ištem
od jutra do jutra,
A ti mi usta sklapaš
šapćuć: "Sutra, sutra!"
52.
Skršit ću verige,
svilena vezila,
Izmaknut iz uze
speta svoja krila,
Razastrt ih sretan,
slobodan ko ptica -
Daleko od tvojih
krasnih, rajskih lica.
53.
Izmaknem se sretno,
pa s licem veselim,
Scijeneć se slobodnim,
od Nje se odijelim.
Ja se dijelim, ni da
riječce bih stratio;
A ona smijuć: "Zbogom!
Brže se vratio!"
54.
Odem, al domala
srce upoznade,
Da, što je na licu,
u njem ne imade,
Opet se povraćam
gdje je moja Vila,
U zlatne verige
stavljajući krila.
55.
Oprosti, oprosti,
jedina carice!
Pa k meni okreni
svoje blago lice.
Karaj, veži, raspni
roba skrušenoga,
Samo ga ne baci
od obraza tvoga.
56.
Majka kune cara
što joj sina uze,
Al opet za nj sutra
moli roneć suze.
Tako te i ja jučer
kleh rad studenosti,
Al već danas vapim:
"Oprosti, oprosti!"
57.
Mniješ li, krijuć oči
prami svione kose,
Da mi sakrivene
jada već ne nose?
Nemoj ih krit, nemoj,
već promisli, mila,
Da iza zasjede
grdnije ranja strila.
58.
Tebi se ja molim
tanka koprenice,
Ti od moga neba
krasna stražarice!
Izvedi mi nadvor
žuđene ko sanak:
Moju rujnu zoru,
i moj bijeli danak.
59.
Taj predivni zastor:
duge trepavice -
Oj digni ga, digni,
krasna golubice!
Da bar jedan zračac
pred vrata mi sine,
Srce da utješi,
tuga da ga mine.
60.
Što te crne oči,
sili me motriti?
Što iz njih pogledom
crni nalip piti?
Aj oči, aj oči,
nalipe medeni!
Radi vas, ah, pokoj
zbogom ode meni!
61.
Sunčanice moja,
ja ću iz njih piti,
Makar mi i bilo
na mjestu umriti.
Takva bit će smrca
slatka i bez muke,
Jer nosila budu
tvoje mi bijele ruke,
62.
Kažu negdje Vila
da čuva brodište,
Pa desnicu svakog
od junaka ište.
Grdne nemilosti,
i još grdnije tvoje,
Što ti meni uze
živo srce moje!
63.
Za ljubezan išteš
ti od mene plaću:
O, ne išti više,
šta ti jadan dat ću?
Tvoji su: srce i misli:
što mi je vrh toga,
Već je založeno
odvijeka u boga.
64.
Nikad nij' na ruži
čišće rose bilo,
Kad je sunce jutrom
bijeli dan raskrilo, -
Neg što bijahu suze,
što ko tri zvjezdice
Padoše s Nje očiju
na krasno joj lice.
65.
Blago vama, blago,
vi tri suze mile,
Što ste mi od ljube
dušu pridobile!
Nebeski vas anđeo
Njoj u grudi slio,
Pa u njih studeno
srce rastalio.
66.
Da je meni Višnji
na milosti sada,
Pa da me pretvori
u slavića mlada:
U grm bih se skrio,
pa vas bez prestanka
Pjevao od mraka
pa do bijela danka.
67.
Blag večernji hladak
vas je raspirio,
Pa čist blijesak opet
na nebo odnio,
Te tu stolujete
u nebeskom moru -
Sjajne tri carice
u Petrovu dvoru.
68.
Sveđ otud na staze
sjale u toj slici,
Kud drage slovenski
slijede vjerenici;
Da materi Slavi
ne bude s prijevarâ
Od ljubljene djece
jadnih Leandarâ.
69.
Bivši momče mlado,
za srce pokojit
Nebeske bi zvijezde
stao očim brojit.
A sad ih upirem
u oči Miline,
Od kojih ko sanak
svaka bol me mine.
70.
Željno čeka mornar
vjetrić s neba vedra,
Što put Eldorada
krenuo bi mu jedra.
Daleko otplovi
i puno se trudi,
Ali ne nalazi,
što mu srce žudi.
71.
Otkad Nju poznavam
za nać mjesta zlatna,
Ne dižem na vjetar
svojoj plavi platna;
Već ja slavim boga,
jerbo pogled Njeni
U srcu mi raskri
isti raj ljuveni.
72.
Ko što alemovi
u prstena oku -
Blistaju se zvijezde
na nebu visoku.
Lijepe su, al makar -
opet za nje ne dam
Do dvije svoje zvijezde,
u koje vijek gledam.
73.
Šta je dan života,
gdje ne vlada radost?
Šta je bez ljubavi
rajska ćerca - mladost?
Danak bez radosti
svetac je u petak;
Mladost bez ljubavi
bez mirisa cvijetak.
74.
Da li si vidio,
kad pod večer ptica
Nad mirnim jezerom
lijeće - lastavica?
Lijeće te se ne zna
da l' ga poljubila,
Il' tek dodirnula
krajci svojih krila?
75.
Takav b'jaše cjelov -
dar dušice Njene -
Te i sad pitaju
usnice blažene:
Bijaše l' to taknuće
Njezinih usana,
Ili njihov dašak,
il od neba mana?
76.
Vidiš li gdje blisnu,
djevo, dragušica,
Bi reć zlata posmijeh
nebeskoga lica.
Tako se razasja
jednom duša moja,
Kad se s njom složila
u ljubavi tvoja.
77.
Ljubiš li me, mila,
moja kruno, slavo? -
"Ljubiš li ti mene?
poveđ, mili pravo."
Ljubim li ja tebe?
Nek ti povi Vila,
Što je med Slovince
davno razglasila.
78.
Znadeš li još vrijeme
kad pjevaše meni:
"Sadila sam, ljubi,
bosiljak zeleni."
Tada ti, tad u me
Ljubice, usadi -
Cvijet željne ljubavi;
njoj srce ogradi.
79.
Lijepo poje Slavka,
lijepo slavulj-ptica;
Nu sve nadilazi
glas dviju pjesmica:
Prva mi je: "Ja te
ljubim bez pokoja!"
A druga je pjesma:
"Ja sam uvijek tvoja!"
80.
Kud sam zabasao?...
Ovo nij' put domu...
Gdje sam? Nij' moj konak
u dvoru ovomu...
Dalko si promašio...
Ah, od Nje idući
Vijek sam ko pijanac,
što ne nađe kući.
81.
Divna je mehana,
što meni omili;
A ta je mehana
za me tvoj dvor bili.
Tu svagdan priničem,
dok se ne opojim
Mrklim travnim vinom -
crnim očim tvojim.
82.
Čime metuljica,
svjetlom zatravljena,
S njom se složit žudi,
njim umre blažena.
Nu gle čudo ognja
tvojih od očiju!
Tim me većma krijepe
čim me većma biju.
83.
Kosa ti j' mekana,
usti su ti ljupke,
A njedra snježana
kano u golupke.
O kada to samo
razmišljavat smijem
Već moram rukama
oči da sakrijem.
84.
Zašto krećeš, duše,
opet te opeta
Onud gdje mi leži
sloboda sapeta -
Kao što se kreće
k mjestu Slovin pravi,
Gdje se sveta djeva,
bogorotka slavi?
85.
Ne bi li, moj duše,
slijedeć čuda prava,
Onamo krenuo,
gdje caruje Slava, -
Gdje se ispod Njenih
zlatnih krila novi
Lovorom vjenčani
rađaju vjekovi?
86.
Ne bi li slijedio
put na krilih tankih,
Gdje vjetrić žuberi
još o Delijanki; -
Gdje sa stijena zbori
tisuć sijedih ljeta,
Raskršene leže
krune dvaju svijetâ.
87.
Ne bi li ti slijedio
mater sedam sekâ,
Kud te njekoć vukla
slava davnih vijekâ?
Slijedio na obale
ćercu Alkinoja,
Il viteze hrabre,
gdje vladaše Troja?
88.
Kolikrat onamo
ti si me prestavio,
Gdje gatahu sfinge,
gdje se Memnon slavio; -
Gdje u sveta pisma
mumije su povite,
Duhu čovječjemu
vijekom nedokrite!
89.
Ajd onamo, srce
da se upokoji,
Gdje vijek povjetarce
amberom se poji; -
Gdje iz svetih poju
rajske ptice gajâ,
I gdje šaren lepir
ružom se opaja.
90.
O moj duh je samo
u ljubav zaprti,
Drugo ispred očiju
sve se kolom vrti,
Ta vijek strepće krilma,
gdje j' moja ljubezna -
Ko sokolić, s gnijezda
što ne smi i ne zna!
91.
Ja sam u verigah
u Nje naručajih,
Što nipošto srce
skršiti ne da ih.
U njih si uživam
čase pune cvijeća,
Kojih ne bih dao
za slavna stoljeća.
92.
Ljubica mi stvara
vrte vilovinje,
Uči, kako srce
s srcem se spominje.
Ona mi j' Areta,
Nausika milena,
Ona i Penelopa -
kruna slavnih žena.
93.
U Njenoj ljeposti
čuda su ti moja,
Koja vijek raskladam,
gledam bez pokoja.
Njezin mi je posmijeh
pismo začareno,
Što još ne bijaše
nikim tumačeno.
94.
Sa svojim očima
sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni
kano stup Memnona.
Da, Ona od mene
sad stvara kip mumije,
A sad sfingu koje
nitko ne razumije.
95.
Njezin uzor svet mi
gaj je, gdje dušica
Pjevajući gine
kano rajska ptica.
Njena lica su mi
rajski perivoji,
Gdje ko lepir slašću
pogled mi se poji.
96.
Sad mi čelo ravni,
sad mi vlasi redi,
Sad mi lice gladi,
sad u oči gledi;
Sad mi ljubi oči,
sad opet usnice:
"Ti si uvijek anđeo,
slatka mi dušice!"
97.
Sada na smijeh složi,
sad na zbiljno usti;
Sad čelo nabere,
sad obrve spusti.
Iz očiju joj strijelja
munja - oganj živi:
"Ipak si ti anđeo,
anđeo ljubeznivi!"
98.
Sad ručicu diže,
njome meni priti;
Na čelo se skupi
oblak plahoviti.
Iz očiju joj pada
bi reć grad ledeni:
"Ipak si ti anđeo,
anđeo moj ljuveni!"
99.
Već iskrivi usne,
nos i obrvice,
Razmrsi si prame,
nabra čelo, lice.
Sklope joj se usne,
sklope crne oči:
"Ipak vijek ne spava
sunce u istoči!"
100.
Zastor od očiju
i od ustiju pade,
A na njih razbludno
posmijeh se ukrade.
Čelo se razvedri,
pogled se razjasni:
"O ti si mi uvijek
anđeo moj prekrasni!"
101.
Il se ti smijala,
il lice grdila,
Sveđer si mi lijepa,
sveđer si mi mila.
O ti sve uzmožeš
do jedno, a to je:
"Da tebe ne ljubi
vazda srce moje."
102.
Srce mi uspreda
misleć na on sanak,
Gdje ja kroza nj vidjeh
noćni tvoj sastanak.
On me uči uzrok
čuda prekoredna,
Zašt' ti oči žarke,
lica nenagledna.
103.
Vidjeh sanjajući
uz uzglavlje tvoje
Sniti s jasnog neba
anđelaka dvoje.
Jedan umivaše
rosom te nebeskom,
Drugi napajaše
oči sunca blijeskom.
104.
Na prvom sastanku
mnjah da djeva jesi,
A sad znadem da si
anđeo od nebesi, -
Anđeo koga Višnji
na taj svijet premjesti,
Da kip ima rajske
ljepote i česti.
105.
Slušaj, moj anđele
mili nada svime!
Dokle ovdje traješ,
molim te: Ljubi me!
A kad se povratiš
u nebeske hrame,
Prosim te, Ljubice:
moli ondje za me!
106.
Raj je već otvoren,
anđeo pri vratih
Žarkim mačem mašuć
iz raja nas prati:
"Pitoma grlice!
sokole od luga!
Treba da se jedno
oprosti od druga."
107.
Sve se vedro nebo
zvjezdicami osu;
Noć na zemlju plače
hladne suze - rosu.
O grlice slatka!
čas već teče kraju...
Gle sunce zapada,
brodari čekaju.
108.
Zbogom mi ostala,
zbogom moja mila!
Najsjajnija zvijezda
nad tobom svijetila!
Ko što trepavica
brani oko od truna -
Branila te od jada
sreća blagopuna!
109.
Sveđ ti bila duša
slatka moja ljubi,
Krotka i vesela
ko bijeli golubi!
Obdan sprovađali
anđeli ju mili,
Obnoć njegovali
sanci modrokrili!
110.
Bio u ognju juga
il ledu sjevera,
Vijek uza me bit će
tvoj kip, ljubav, vjera.
A kud gođer vitom
ti krenula nogom,
Sveđ i sveđ molila
za me... Zbogom! Zbogom!
111.
Otisnuše brzo
od kraja brodari:
Svatko huči, pjeva.
nit za išta mari.
A ja tužim, plačem
s udesa siona,
Ko da mi j' već poći
preko Aherona.
112.
Zbogom gore, zbogom
livade, dubrave,
Pune Vesne darâ,
pune Vilâ slave!
Aj, kod vas boginje
sve mi b'jahu mile,
Samo od jedne sinak
na me baca strile.
113.
Slatka j' tvoja čaša,
Leljo kralju kraljâ!
Ali skupo, gorko
plaćati ju valja.
Krasan je tvoj vijenac
od ružâ spleteni,
Al je pod ružami
mnogi trn skriveni.