Učitava se... |
II
(1837)
Plynie woda, plynie,
po kamikach huczy, -
Kto nieumie wzdychac,
milošć go nauczy.
(Krakowiak)
1.
Onkraj Ilirije
grad stoji na stijeni,
U tom gradu tuži
junak zatravljeni; -
Tuži, prisluškuje
s jedne razvaline,
Ne bi li on čuo
glasak iz daljine.
2.
Momci u njedrima
amajlije nose;
Sitnu knjigu drage,
pram svilene kose.
Nu u mene ne ima
ni stvarce jedine
Srcu za razgovor,
želja da ga mine.
3.
Toj želji srdašce
jedva da odoli:
Za Njome, za Njome
gine, čezne toli -
Da za jedan pogled
oka Njezinoga
Sve bih sunca dao
od života svoga.
4.
Ja sam sin domaći,
lišen domovine;
Ja ptica, proljećem
što pjevajuć gine;
Ja metulj u cvijeću
i šiba na vodi;
Ja duh što sad živjet,
sad će da ishodi.
5.
Prava ljubav stvara
(to nam je očito)
Od mahnita mudro,
od mudra mahnito.
Što od mene stvori,
dokučit ne mogu;
To j' samo Njoj znano
i višnjemu bogu.
6.
"Ne ljubim, Ljubice...
ne ljubim, ne ljubim!"
Tako srce varam,
da mu mir prisnubim.
Nu kad se osvijestim,
mah pamet uvidi,
Sveđ ko rijeka more
srce Nju da slidi.
7.
Posadih za topla
sunčana proljeća
Ljubicu i druga
razna krasna cvijeća.
Al zašto uzniknu
samo ti, nevene,
Te mi s tebe uvijek
jadno srce vene!
8.
Vedro b'jaše vrijeme
ljubljenja nevina,
Vedro, nu jao kratko,
ko ura jedina.
Vaj! brzo otprši
ko strijela s tetive,
Al od njega vijek mi
uspomena žive.
9.
Sad mi pada pogled,
sad na um nje lica;
Sada, kad u crkvu
hodila, stazica.
Sad Nje pjesma mila,
sad Nje cjelov slatki,
I vas raj na zemlji
i čitav vijek kratki.
10.
Aj usta, aj usta,
vi ruže mog ljeta!
Aj oči, aj oči,
vi sunca mog svijeta!
Vi ste divnom krasom
momka nadigrale,
Te sada ne haje
neg za vaše hvale.
11.
Plije voda, plije,
po kamenju buči,
Tko uzdisat ne zna
ljubav ga nauči.
O ljubavi, ti si
mene naučila,
U što je kaljena
tvoja travna strila.
12.
"Dobar danak, prijo!" -
Ne razumi toga;
"Božja pomoć, pobro!" -
Ne zna ni za boga.
O sada znam, zašto
tuži Slava mati:
Gradi su nevjerni,
sini renegati.
13.
Oj grade, oj grade,
spasi ime svoje!
Pa ti meni vrati
sinke majke moje.
Jer bez njih se činiš
men' ko lijepa glava,
U kojoj ne stoji
nijedna miso zdrava.
14.
Božanstveno sveto
slovo od djedova,
Kuda si nam, kuda
iz slavskih gradova?
Kud se gođer krenem,
puno je tvojih tragâ,
Al nigdje nij' čuti
tebe mila, blaga.
15.
U grobu nam spavaš,
u grobu sadara,
Na koj luda slijepost
pogrdom udara.
Nu kolo sreće se
kreće bez pokoja:
Sinut će sunašce
i pred vrata tvoja.
16.
O davni stupovi
od vijeka bijeni!
Vi kletim rukama
uresa lišeni!
Vi ćete ko Memnon
za koj' dan zamnjeti;
Jer od Slave sunce
opeta zasvijeti.
17.
Gdje si, dušo moja?
Bogom posestrena!
Mila kano pjesma
iz davnih vremena.
Čuj, ja sam bez tebe,
bez tvog oka mila -
Kano sivi soko
bez desnoga krila.
18.
Pokri mi rukama
oči, mâ milena!
Da ne gledam prikor
tvrdoga vremena!
Riječju svojom slatkom
razgovori druga,
Da ne čuje kletvâ,
uzdisajâ, rugâ.
19.
Gledaj kolut sunca
na zapadu gdi je:
Jedna pola svijeti,
drugu gora krije.
Eto ti prilike
srca moga živa,
Gdje ga pola u slasti,
pola u tuzi pliva.
20.
Kad mišljenje moje
svijeta je već trudno,
Tvoju vadim sliku,
motreć je razbludno.
Razmniva tol' lijepu
dušu joj nadane,
Te joj žao kad treba
s njom da se rastane.
21.
Makar što gledao,
mislio šta godi,
Svak pogled i misao
opet k Njoj me vodi,
Te me primorava
sudit bez uklona,
Od čitavog svijeta
duša da je Ona.
22.
Vi - karanfil cvijeće -
usne čudokrasne;
Zubići od kojih
isti biser gasne:
Vi ste srca jadi,
vi i radost tiha,
Te s vas tuži junak
ko stravljena Psycha.
23.
Ona riječca ljupka
kano glas tambure;
Pogled koji rodi
srcu mile bure!
O gdje su ti hari?
gdje je čar tih dika?
U njih meni stoji
radost svakolika.
24.
Čuješ me, grlice,
što uza svog druga
Lakokrila lijećeš
put toploga juga!
Kaži Njoj: "I on bi
došao s nama k tebi,
Da ga huda sreća
proganjala ne bi."
25.
Mirišuć najljepšim
cvijećem zavičaja,
Dijelite s', vjetrići,
put onoga raja!
Pa Joj se na čelo,
lišca svaki spusti,
Šapćuć: "Dolazimo
s njegvih željnih usti."
26.
Al ne slušaju me:
igrajuć bez brige
Nose cvijeće - lišće
Iz Vesnine knjige;
Tjeraju metulje
i drobne ptičice,
Cjelivajuć potok
i rumen-ružice.
27.
Pjevam svoju sreću
crnookim djevam,
Al ne slušaju,
što od srca pjevam.
Sestrimim ih, videć
slovenske obraze;
Al diveć se stranim
riječim, odilaze.
28.
Ja se tužim čreti,
al tu nij' slavulja:
Otrovna po travi
sama puzi guja.
Tužim u lug: i tu
svaka šuti ptica,
Odgovarajuć mi
sama kukavica.
29.
Oj ti kukavice,
pjevalice vaja!
Ti jedina vilo
padnutoga raja!
Puno j' slična tvojoj
moje majke zgoda,
Koja u crno zavi
sa svog se poroda,
30.
Eno ti je gora,
jadna i nesretna,
Koja obrvama
vlada polja cvjetna.
Tamo je tuđinca
digo car paklenski,
Kažuć kud se stere
mili raj slovenski.
31.
Eto ti pred vraga
tuđin nica pane,
Te ko bogu njemu
klanjati se stane.
Pa se rastrkaše
kano gladna pseta
Čete mu, da mjesta
poharaju sveta.
32.
S oružjem uz vojne
leže žene mrtve;
Vrag pali dvorove,
vragu dužne žrtve.
Slušaj, brate, slušaj
kak zveče veruge,
U koje dječicu
kuju sa poruge!
33.
Ti plaču, ti krajna
slavska stražarnice,
Brojio si uzdahe,
Vidio suzice,
Kada se praštahu
s rajem djeca Slave,
Prisiljena da ga
bez grijeha ostave.
34.
Pod tvrdim se dubom
sruši cvjetna lipa;
Zemlju bije tuđeg
kopito paripa.
Ej zlatna Slobodo,
i vedra pravice!
Zašto vi od Slave
odvraćate lice?
35.
Ja se molih Ladi;
al dočula Vila,
Pa se s rascviljenim
srcem posestrila.
Oj ti Vilo, prosim:
ajde mi otale,
Da ne nosim, vajme!
dvaput srca žale.
36.
Stravljen Deljan Dafnu
slijeđaše da dvori,
Al u lovoriku
nebo ju pretvori.
Samo ljubav prosih
od najljepšeg stvora,
Al nebo mi nudi
vijenac od lovora.
37.
Čitav dan Slovenka
pjesme bi mi pjela,
A ja bih ih volio
nego spjev anđela.
Al sad s jedne cijenu
svaka pjesma gubi -
S jedne rajske pjesme
"Sadila sam, ljubi!"
38.
Drobna žutovoljka
žubori u lugu;
Ždrali složnim redom
putuju pram jugu.
Pram jugu, pram jugu
iznad triju rijeka
Uvijek mene zove
krasna jedna seka.
39.
Krasna rajska seko,
ti Ljubice moja!
Zašto me ti zoveš,
mamiš bez pokoja?
Bog je odsudio,
pa među nas jadne
Tri metnuo gore
i tri rijeke hladne.
40.
Zato valja, tužan
da ja ovkraj stojim,
I vlastitom krvlju
svoje jade gojim.
Jer ja nisam ptica,
bih brijeg preletio,
Nit riba, bih vodu
preplivati smio,
41.
Cvate li u tebe
(kaž' mi, dušo draga!)
dragoljub, ljubica,
vratiželja blaga?
U mom perivoju
sve već Vesna mila
Čudotvornim prsti
cvijeće raspupila.
42.
Po mom perivoju
da ti j' pogledati,
Kako trator lista,
kako ruža cvati;
Kako po jablanih
zujeć pčele lijeću
I zlatokrilaši
metulji po cvijeću.
43.
Oj Ljubica moja!
gdje si mi ti, gdje si?
Ajde, draga, gledat,
što moj vrtlić resi.
Gle pitome ruže
rumene ko zora...
Pozdrav' mi ju, sunce,
onkraj rijekâ, gorâ!
44.
Sava su i Drava
dvije rođene druge,
Koje se sastaju
nakon staze duge.
Bog je lijepo složio
dva stvorenja mlada,
Ali škoda te ih
svijet rastavlja sada.
45.
Krotka je Nje duša
kano golubova,
A Nje ime slatko
kano med cjelovâ.
Al šta mi to hasni
dobro najugodnije,
Kad nebo i zemlja
rastavlja me od Nje!
46.
Zdravo meni bio,
ti zeleni gaju!
Gdje slobodne danke
krotke vile traju:
Zastravljen, rascviljen
padam ti na krila,
Ne bi l' mi tvâ usta
rane ohladila.
47.
Cvjetokitna lipo!
tebe u svôj srdi
Niti Perun žarkom
strijelom ne nagrdi.
Oj, dozvol', u hladu
tvom da se zakloni
Putnik, što ga Perun
vazda strijelom goni.
48.
Ti mlađahna brezo,
djevo punokosa!
Sjajnim te biserom
kiti rana rosa.
Primi vruće jade,
djecu moga sarca.
Ljuljaj ih u zipci
hladna povjetarca.
49.
Aj vi tankostruki
visoki topoli!
Šaptajućim lišćem
sliko srčne boli!
Aj tresite jače
plahe svoje vlase,
Da to tužno srce
zaboravi na se!
50.
Čujte, gajske vile,
drage mi nad svime
Vi drobne ptičice,
Bogom posestrime!
Zdrave i slobodne
sveđ od lovca bile,
Pa tu zašlu sestru
u kolo primile!
51.
Pijevče zatravljeni,
zlatokljuni kose,
Što ti se pjesmice
zelen-lugom nose!
Znam za jednu ljubu,
što je ljepša tvoje,
A za njom uzdiše
vazda srce moje.
52.
I ti hladne črete
pustinjače stavni,
Slađahni slaviću,
Vesne sinko slavni!
Samo jedan glasak
treba ti do žicâ,
Da te u raj uznese:
krasan glas "Ljubica".
53.
Ajdmo, pjesmo moja,
gore u Jeruzalim,
Da kip zavičaja
pred tobom razgalim!
Pa otud u rode
i vjekove pričaj,
Koli drag i krasan
naš je taj zavičaj.
54.
Modra se ravnina
pruža pram istoči,
Koj ne stižu kraja
nit sokolske oči;
Kanda hoće bozi
tim da te uvjere,
Da končinam slavskim
tuda ne ima mjere.
55.
A s ostalih strana
u poluokrugu
Pašu ga planine
od sjevera k jugu.
Isred njih se dižu
redom rasijano
Ko orijaške straže
gorski velikani.
56.
Gle tamo k sjeveru
Klek i Hum-mogila,
Gdje sa slavskim slovom
nesta slavskih vila.
Samo još glas pjeća
pjevice izdava,
Da i tim vladaše
njegda ustma Slava.
57.
A ondje na rubu
sjevernog prostora
Lašti se Vildunska
i Gradačka gora.
Vrag tu uguši Slavi
djecu u kolijevci,
Prije neg zapjevaše
slavskog jutra pijevci.
58.
Međ modrim sjeverom
i rujnim zapadom
Viri Golubinjak,
gora s bijelom bradom.
K njoj s gor južnih pada
pjev slatkih djevica,
Ko majke, kôj umre
ćerca jedinica.
59.
K zapadu Boč stoji
i slave Pagorja,
Sred zapadajućeg
sunca alem-morja:
Dva oltara, noći
gdje za dobe mrtve
Mat' priroda pali
Višnjem tajne žrtve.
60.
Do njega Rogaška,
s vijencem vrh tjemena,
Prema nebu pruža
silna si ramena,
Kanda hoće čelo
da mu ljubi jasno,
Što ju u pravijeku
stvori toli krasno.
61.
Od juga se dižu
Kalnik i Ivanska:
Bi reć tri kule,
tri mosta slavjanska.
Gle preko njih do dvije
rukuju se grane,
Da u bratskoj slozi
prava si obrane.
62.
U tome okviru
ko sag dragocjeni
Krasan zavičaja
kip je uhvaćeni -
Kip od zavičaja
kitna i ugodna:
Brda lozoslavna
polja žitoplodna.
63.
Gledaj oko sebe
u dole cvatuće:
Po njih rastresene
lijepe bijele kuće;
A po brdih crkve,
dvore sa gradići,
Ko gljive, u šumi
što ih vidiš nići.
64.
Jesi l' ikad ginuo
po žuđenom kraju,
Gdje pokoj i sloga
i ljubav vladaju?
Stresi ovdje prašak
s umornih nogu,
Pa se prostri nica
pojuć: Slava bogu!
65.
Slušaj, srce, slušaj
slađana imena,
Što blagim slovenskim
krstom su kršćena!
Slađahna i slađa,
od pjesni slavulja,
I krajine ljepše
od krilâ metulja.
66.
O vi Godomjerci,
Radoslavci slavni!
Vi ste glasno groblje
od vjekova davnih!
U tom groblju djedov
počivaju glave,
Vjencem ovjenčane
prezirane slave.
67.
Tu si gnijezdo gradi
orao vatrokrvi,
Ne hajuć što viču
kraljići i crvi.
Mrzeć niske plote
i pojuć sve jače
Krilima u visine
k suncu se primače.
68.
Leti nebom, leti,
orle domišljati!
Skupi rajskih zraka
i s neba se vrati;
Pa nad zavičajem
spusti vita krila,
Nek se tvom slobode
pjesmom braća mila.
69.
Čuješ li ti pjesme?
to nij' pjenje ševa,
Grlicâ, slavuljâ,
već slovenskih djevâ -
Djevâ, kojih lica
kano ruže sjaju -
Cvijetom kîm su cvale
prije grijeha u raju.
70.
Tko nij' slušao kako
Slovenka govori,
Ne zna kako rajski
anđeo s ljudma zbori
Tko nij' ljubio njenih
rumenih usana,
Ne zna što je šećer,
što l' nebeska mana.
71.
Tko nij' slušao njenih
pjesama ljubeznih,
Nij' ljubavi ćutio
razblude, boljezni.
Tko nje slušao nije
pjevat "svet-svet-sveta",
Ne zna, kâ ga raskoš
čeka onkraj svijeta.
72.
Oj Slovenke krasne,
vi morske deklice!
Od kolijevke moje
krotke grličice!
Oj Slovenke, bogom
posestrime mile!
Bile vijek zelenim
našim gajem Vile!
73.
Vijek vam duša čista
i nevina bila!
Tuđa zmija srca
vam ne otrovila!
Čuvao vas anđeo,
neba sinak prosti,
Sveđ vas natkrivajuć
štitom narodnosti!
74.
Mile Godomjerke!
mile Radoslavke!
Ljubezne i krasne
vi ste bjeloglavke.
Nu hman ste mi krasne
ko Vile od gorâ,
Jer u srcu mojem
već nesta prostora.
75.
Oj krasan si, krasan,
ti moj zavičaju!
Kakve u tebi, nigdje
ruže ne cvjetaju.
Čini se da bog te
stvori, kraju ljubljen,
Da jadnu Slovencu
vrati raj izgubljen.
76.
Sve dalje i dalje
leže brda sama -
Kano lijepa modra
svilena marama,
Što se s povjetarcem
dugo igra, titra,
Po tom na tle pane
puštena od vitra.
77.
Tamo u tri turnja
stoji mlada mati,
A do nje šarenu
vidim zipku stati.
U njoj pojuć čedo
crnooko šika,
S kojeg bit će slava,
bit joj vječna dika.
78.
Širi krila, širi,
moj sokole bistri,
Pram Labi i Visli,
Dunaju i Nistri!
Žuri se ko pčela
zujeć oko trave,
Kitne pletuć vijence
za hramove Slave. -
79.
Žitom ograđena
zdesna Tiva stoji,
Hrabrih vitezova
silu što zadoji, -
Što nose ko trijesci
na konjma visokim
Poraz četam, koljuć
mačem ih širokim.
80.
Kod Mure razbiše
srca hrabrenoga -
Vrata, otpadnika
Slave, vjere, boga; -
Vraga, otpadnika,
koji kleti ište
Oskvrnut im postelj
i sveto ognjište.
81.
Kod Huma vukoše
vruća kola Slavi,
Rad šta ona na nje
po zvijezdu postavi.
A oni ih svojim
vođam prikopčaše,
Samo čast od rana
sebi pridržaše.
82.
Oj neharni svijete,
robe omamljeni!
Trikrati slovenskom
krvcom otkupljeni.
Od boga mi našo,
što ti ruke klete
Dižeš da pogrdiš
obraz Slave svete!
83.
Ah, hman ju bijete,
vi ruke proklete!
Svanut će Đurđev dan,
velik dan osvete.
Mati moja jadna
po krvavoj cesti
Junački će na vrh
gvozden križ donesti.
84.
Tad će se otvorit
nego žarom zlata,
Zlatno sunce sinut
i pred njena vrata.
Srušit će se svijeta
žrtvenik krvavi,
Dignut vječni hrami
i bogu i Slavi!
85.
Do Tive Tesalja
prostire se ravna -
Od hrabrih konjicâ
majka plodna, slavna.
Konjâ, što po zraku
pasuć glave nose,
I na trčni mejdan
hitri vjetar prose.
86.
Više glej zelenu
glavu diže brdo!
Tamo kan vladaše
pleme svoje tvrdo.
Otuda po svijetu
kunuć ukaz rasu -
Kano kletvu pakla,
danas još na glasu.
87.
Jao! taljige škriplju,
u njih uhvaćene
Ko sirote cvile
Duljebinke žene.
Eto tvrdi, divlji,
paki, neznabožni
Vozi se gospodar
Obarin uzmožni.
88.
A gle iza njega
žedno ljudske krvi
Pleme od Harpijâ
pritisnu, privrvi.
Kao strijele otrovne
svijetom se rasprši,
Da od slave drijevo
narodom raskrši.
89.
Evo (grozna vaja!)
drugo jato srdi,
Ko'e na iskušanje
posla udes tvrdi.
Al se slavno izni
Slava iz te vatre;
Jer nje srca porod
sve ih listom satre.
90.
Što se žari s dal'ka?
nij' l' to zrak sunašca?
Nij' još ta žar-ptica
digla se iz gnjezdašca.
Turci, braćo, Turci
sa srdbom se kletom
Digoše ko pakô
nad nesložnim svijetom.
91.
Kud vrve, iza njih
otvara se groblje,
A ispred njih cvileć
trta jadno roblje.
Pohrani stoje
gradovi i polja,
A nad njimi mučeć
caruje nevolja.
92.
Eno za lisicu
hitru otjerati,
Blago krotko janje
s vukom se pobrati.
Polja procvatiše
opet kitnim žitom,
Netlačena više
poganskim kopitom.
93.
Ali krsti vuka
a vuk će u goru;
Pa on opet doć će
gladniji tvom toru.
Kumi ga i brati,
a on od obijesti
Kletnik će iskreno
srce ti izjesti.
94.
Čuj jauk staraca,
plač žena, dječice!
Jesu l' uskrsnuli
Obri iz grobnice?
Tjera l' Mongol čeljad
kandžijom u bitku?
Vadi l' opet Turčin
demeskinju britku?
95.
O gora Obarâ,
Turak i Mongolâ
Diže se vragova
čopor-četa hola.
Da, braćo! pitomče
tuđega prijekora, _
Zmaj šestoglav opet
čeljusti otvora.
96.
O moja jadna mati!
Eto zmije klete,
Koju su grijale
tvoje grudi svete.
Ti si ju svom krvcom
ko bušac hranila,
A sad od nedraga
hodi do nemila!
97.
Čujte trublju slave:
na vrance, na vrance!
Da skršimo klete
naših ruku lance!
Ajd stlačimo u prah
vragov čete prike,
Dižuć svetoj Slavi
vječne žrtvenike.
98.
Al primir' se, brižno
ti moje srdašce!
Još nije ugaslo
na nebu sunašce.
Zginut će taj čopor
ko kip grozna sanka
Od blagog svanutka
luči - bijela danka.
99.
Golube, polube,
ljubezniva ptice!
Kako je bez tvoje
Tebi golubice? -
Nemoj pitat, brajko,
kako j' srcu momu,
Lako možeš čitat
to isto u svomu.
100.
Kud gođer hodio
putem ili stazom,
Svuda se sastajem
s Tvojim ja obrazom.
Tako on sveđ stoji
u mojim mislima
Ko žuđeno zdravlje
onom koj ga nima.
101.
Gledao ja podvečer
kroz tanke prozore -
U zelen-prodole
il na modre gore, -
Slušajuć slavulje,
gdje uz drage poju:
"Oh i Ti pjevaše"
- vapim - "dragu svoju".
102.
Kad se šećem dolom,
gdje potok romoni,
Jug se cvijećem titra
i metulje goni:
Tad se sjetim tužan
gorko uzdišući:
"I mi se igrasmo
igre: cjelov vrući".
103.
Kad na krovu gledam
bjelane golube,
Gdje se krilma grle,
očice si ljube:
Čini mi se kanda
iz srca mi glasi:
"Tako i Ti ljubljaše,
al su prošli časi."
104.
U vrtu je ruža
ljubljena od dana,
Stidna ko djevojka
prvom cjelivana.
Oj ružo, oj ružo,
prvi Vesne dare!
Ti cvatiš, a moju
možda grob već tare.
105.
Oj vi gusti luzi,
i visoke gore!
Dignite vi svoje
zelen zastore!
Da se nepokojna
duša osvjedoči,
Gdje su slatka usta
i one crne oči.
106.
Mrklim nebom lijeću
munje i grom ljuti; -
A moju mi dušu
tužna misao muti.
Hoće l' se razvedrit
skoro svod nebeski?
Hoće l' se raspršit
magle, grom i trijeski?
107.
Ogrnula si se
u plašt maglom tamnom,
Nemoj, južna goro,
šaliti se sa mnom.
Proučih nebesa,
te znadem doista,
Da i za maglami
ima neba čista.
108.
Ljuti jastreb može
raspršit golube;
Al ne može činit,
da se već ne ljube.
Ej zaludu svijet nas
rastavi, rastuži:
Što bog višnji složi,
vijek se ne razdruži.
109.
Prigrlih od svijeta
krase svekolike,
Da ishitrim pravi
kip Tvoje prilike.
Nu kad Tebe gledam
u oči, od stida
Iz ruku mi pada
djelo Pijeridâ.
110.
Da mi je namočit
kist u lice zore,
Il u oči sunca,
il u zvijezdâ more;
I da taj odjenem
kip koprenom duge,
Jošte Ti po tijelu
ne bi bilo druge.
111.
Da mi je skupit miris
ruže i dragoljuba,
Pa stopit u jedno
s krotkošću goluba;
Tim življem nadahnut
Tvoga tijela dike:
Još Ti duši ne bih
imao prilike.
112.
Nu Višnji će dati,
što ištem, ljubljena,
Kad jednom smrt - bijela
prigrli me - žena.
Da, onkraj ću Tebi
nać priliku pravu
Na čelu anđelâ
pojućih joj slavu.
113.
Eto đulabije,
jabuke crvene!
Od njih Ti sagradih
ponude kićene:
Primi od milosti,
dušo, dar u pjesmi
Od onoga koj' Ti
prstena dat ne smi.
114.
Zašto zvijezda blista?
zašto cvijet miriše?
Zašto slavulj poje,
i pojuć uzdiše?
Tko mi to razriješi,
taj hoće i znati
Zašto ne prestajem
pojuć uzdisati.
115.
Slušao, ne slušao
slavulja grm gusti,
U vilinski način
slaže drobne usti:
Tako ni ja slave
ne tražim, ne cijenim,
Što propijevam danke
duhom uznesenim.
116.
Prsa moja puna
od ljubezne sile
Na usta mi meću
pjesme tužnomile, -
Da mi samo čuje
cvijel tužna srdašca
Ona koju ljubim
do sljednjeg uzdašca.
117.
Što si mi razriješit
srce i usnice
S neba došla, Lade
ćerce mjezimice!
Slušaj sad pjevaoca
od domaće grane,
Što j' daleko prognan
u dubrave strane.
118.
Tako amaneta
majke drage toli!
I križa pred kojim
i Ti i ja molih!
I dobe, s djetinjstvom
što Te rastavila:
"Ja te ljubim, ljubim,
ljubim, djevo mila!"
119.
Tako crnih očiju,
i crne ti kose!
Tako svih cjelova
što dušu uznose!
Tako ti pokoja
u ljubavi krilâ:
"Ja te ljubim, ljubim,
ljubim, ljubo mila!"
120.
Tako od sastanka
omamna veselja!
Tako od rastanka
nepokojnih želja!
Tako ti ljubavi
gorkih, slatkih strila:
"Ja te ljubim, ljubim,
ljubim, dušo mila!"
121.
Tako višnjeg boga,
koj' nam duše združa!
I lukava svijeta,
koj' nam pelin pruža!
Tako sastaništa
onkraj svijeta prijeka:
"Ja te ljubim, ljubim, ljubim,
ljubim u vijek vijeka!"
122.
A sad pođ'te u svijet
koj vas je dozivao;
Ja sam suzam kupao,
srcem vas sagrivao!
Kaž'te, ako Vaše
ugađa mu lice:
"Nas je porodila
ljepost od Ljubice".
123.
Ajte, djeco moja,
širom bijela svijeta,
Kano drobne pčele
od cvijeta do cvijeta;
Pa gdje god vidite
branit Slave dobro,
Svakom nazivajte:
"Božja pomoć, pobro!"
124.
Nu kako se pčele
vraćaju košnici,
I vi se vraćajte
s tom riječcom k Ljubici:
"Lijepo je u svijetu
na ljudskom vidilu,
Ali je najljepše
na majčinu krilu".