Stanko Vraz — Đulabije II — Tekst

Stanko VrazĐulabije II

Broj otvaranja: 670

II

(1837)

Plynie woda, plynie,
   po kamikach huczy, -
Kto nieumie wzdychac,
   milošć go nauczy.
(Krakowiak)
 
 
1.
Onkraj Ilirije
   grad stoji na stijeni,
U tom gradu tuži
   junak zatravljeni; -
Tuži, prisluškuje
   s jedne razvaline,
Ne bi li on čuo
   glasak iz daljine.
 
2.
Momci u njedrima
   amajlije nose;
Sitnu knjigu drage,
   pram svilene kose.
Nu u mene ne ima
   ni stvarce jedine
Srcu za razgovor,
   želja da ga mine.
 
3.
Toj želji srdašce
   jedva da odoli:
Za Njome, za Njome
   gine, čezne toli -
Da za jedan pogled
   oka Njezinoga
Sve bih sunca dao
   od života svoga.
 
4.
Ja sam sin domaći,
   lišen domovine;
Ja ptica, proljećem
   što pjevajuć gine;
Ja metulj u cvijeću
   i šiba na vodi;
Ja duh što sad živjet,
   sad će da ishodi.
 
5.
Prava ljubav stvara
   (to nam je očito)
Od mahnita mudro,
   od mudra mahnito.
Što od mene stvori,
   dokučit ne mogu;
To j' samo Njoj znano
   i višnjemu bogu.
 
6.
"Ne ljubim, Ljubice...
   ne ljubim, ne ljubim!"
Tako srce varam,
   da mu mir prisnubim.
Nu kad se osvijestim,
   mah pamet uvidi,
Sveđ ko rijeka more
   srce Nju da slidi.
 
7.
Posadih za topla
   sunčana proljeća
Ljubicu i druga
   razna krasna cvijeća.
Al zašto uzniknu
   samo ti, nevene,
Te mi s tebe uvijek
   jadno srce vene!
 
8.
Vedro b'jaše vrijeme
   ljubljenja nevina,
Vedro, nu jao kratko,
   ko ura jedina.
Vaj! brzo otprši
   ko strijela s tetive,
Al od njega vijek mi
   uspomena žive.
 
9.
Sad mi pada pogled,
   sad na um nje lica;
Sada, kad u crkvu
   hodila, stazica.
Sad Nje pjesma mila,
   sad Nje cjelov slatki,
I vas raj na zemlji
   i čitav vijek kratki.
 
10.
Aj usta, aj usta,
   vi ruže mog ljeta!
Aj oči, aj oči,
   vi sunca mog svijeta!
Vi ste divnom krasom
   momka nadigrale,
Te sada ne haje
   neg za vaše hvale.
 
11.
Plije voda, plije,
   po kamenju buči,
Tko uzdisat ne zna
   ljubav ga nauči.
O ljubavi, ti si
   mene naučila,
U što je kaljena
   tvoja travna strila.
 
12.
"Dobar danak, prijo!" -
   Ne razumi toga;
"Božja pomoć, pobro!" -
   Ne zna ni za boga.
O sada znam, zašto
   tuži Slava mati:
Gradi su nevjerni,
   sini renegati.
 
13.
Oj grade, oj grade,
   spasi ime svoje!
Pa ti meni vrati
   sinke majke moje.
Jer bez njih se činiš
   men' ko lijepa glava,
U kojoj ne stoji
   nijedna miso zdrava.
 
14.
Božanstveno sveto
   slovo od djedova,
Kuda si nam, kuda
   iz slavskih gradova?
Kud se gođer krenem,
   puno je tvojih tragâ,
Al nigdje nij' čuti
   tebe mila, blaga.
 
15.
U grobu nam spavaš,
   u grobu sadara,
Na koj luda slijepost
   pogrdom udara.
Nu kolo sreće se
   kreće bez pokoja:
Sinut će sunašce
   i pred vrata tvoja.
 
16.
O davni stupovi
   od vijeka bijeni!
Vi kletim rukama
   uresa lišeni!
Vi ćete ko Memnon
   za koj' dan zamnjeti;
Jer od Slave sunce
   opeta zasvijeti.
 
17.
Gdje si, dušo moja?
   Bogom posestrena!
Mila kano pjesma
   iz davnih vremena.
Čuj, ja sam bez tebe,
   bez tvog oka mila -
Kano sivi soko
   bez desnoga krila.
 
18.
Pokri mi rukama
   oči, mâ milena!
Da ne gledam prikor
   tvrdoga vremena!
Riječju svojom slatkom
   razgovori druga,
Da ne čuje kletvâ,
   uzdisajâ, rugâ.
 
19.
Gledaj kolut sunca
   na zapadu gdi je:
Jedna pola svijeti,
   drugu gora krije.
Eto ti prilike
   srca moga živa,
Gdje ga pola u slasti,
   pola u tuzi pliva.
 
20.
Kad mišljenje moje
   svijeta je već trudno,
Tvoju vadim sliku,
   motreć je razbludno.
Razmniva tol' lijepu
   dušu joj nadane,
Te joj žao kad treba
   s njom da se rastane.
 
21.
Makar što gledao,
   mislio šta godi,
Svak pogled i misao
   opet k Njoj me vodi,
Te me primorava
   sudit bez uklona,
Od čitavog svijeta
   duša da je Ona.
 
22.
Vi - karanfil cvijeće -
   usne čudokrasne;
Zubići od kojih
   isti biser gasne:
Vi ste srca jadi,
   vi i radost tiha,
Te s vas tuži junak
   ko stravljena Psycha.
 
23.
Ona riječca ljupka
   kano glas tambure;
Pogled koji rodi
   srcu mile bure!
O gdje su ti hari?
   gdje je čar tih dika?
U njih meni stoji
   radost svakolika.
 
24.
Čuješ me, grlice,
   što uza svog druga
Lakokrila lijećeš
   put toploga juga!
Kaži Njoj: "I on bi
   došao s nama k tebi,
Da ga huda sreća
   proganjala ne bi."
 
25.
Mirišuć najljepšim
   cvijećem zavičaja,
Dijelite s', vjetrići,
   put onoga raja!
Pa Joj se na čelo,
   lišca svaki spusti,
Šapćuć: "Dolazimo
   s njegvih željnih usti."
 
26.
Al ne slušaju me:
   igrajuć bez brige
Nose cvijeće - lišće
   Iz Vesnine knjige;
Tjeraju metulje
   i drobne ptičice,
Cjelivajuć potok
   i rumen-ružice.
 
27.
Pjevam svoju sreću
   crnookim djevam,
Al ne slušaju,
   što od srca pjevam.
Sestrimim ih, videć
   slovenske obraze;
Al diveć se stranim
   riječim, odilaze.
 
28.
Ja se tužim čreti,
   al tu nij' slavulja:
Otrovna po travi
   sama puzi guja.
Tužim u lug: i tu
   svaka šuti ptica,
Odgovarajuć mi
   sama kukavica.
 
29.
Oj ti kukavice,
   pjevalice vaja!
Ti jedina vilo
   padnutoga raja!
Puno j' slična tvojoj
   moje majke zgoda,
Koja u crno zavi
   sa svog se poroda,
 
30.
Eno ti je gora,
   jadna i nesretna,
Koja obrvama
   vlada polja cvjetna.
Tamo je tuđinca
   digo car paklenski,
Kažuć kud se stere
   mili raj slovenski.
 
31.
Eto ti pred vraga
   tuđin nica pane,
Te ko bogu njemu
   klanjati se stane.
Pa se rastrkaše
   kano gladna pseta
Čete mu, da mjesta
   poharaju sveta.
 
32.
S oružjem uz vojne
   leže žene mrtve;
Vrag pali dvorove,
   vragu dužne žrtve.
Slušaj, brate, slušaj
   kak zveče veruge,
U koje dječicu
   kuju sa poruge!
 
33.
Ti plaču, ti krajna
   slavska stražarnice,
Brojio si uzdahe,
   Vidio suzice,
Kada se praštahu
   s rajem djeca Slave,
Prisiljena da ga
   bez grijeha ostave.
 
34.
Pod tvrdim se dubom
   sruši cvjetna lipa;
Zemlju bije tuđeg
   kopito paripa.
Ej zlatna Slobodo,
   i vedra pravice!
Zašto vi od Slave
   odvraćate lice?
 
35.
Ja se molih Ladi;
   al dočula Vila,
Pa se s rascviljenim
   srcem posestrila.
Oj ti Vilo, prosim:
   ajde mi otale,
Da ne nosim, vajme!
   dvaput srca žale.
 
36.
Stravljen Deljan Dafnu
   slijeđaše da dvori,
Al u lovoriku
   nebo ju pretvori.
Samo ljubav prosih
   od najljepšeg stvora,
Al nebo mi nudi
   vijenac od lovora.
 
37.
Čitav dan Slovenka
   pjesme bi mi pjela,
A ja bih ih volio
   nego spjev anđela.
Al sad s jedne cijenu
   svaka pjesma gubi -
S jedne rajske pjesme
   "Sadila sam, ljubi!"
 
38.
Drobna žutovoljka
   žubori u lugu;
Ždrali složnim redom
   putuju pram jugu.
Pram jugu, pram jugu
   iznad triju rijeka
Uvijek mene zove
   krasna jedna seka.
 
39.
Krasna rajska seko,
   ti Ljubice moja!
Zašto me ti zoveš,
   mamiš bez pokoja?
Bog je odsudio,
   pa među nas jadne
Tri metnuo gore
   i tri rijeke hladne.
 
40.
Zato valja, tužan
   da ja ovkraj stojim,
I vlastitom krvlju
   svoje jade gojim.
Jer ja nisam ptica,
   bih brijeg preletio,
Nit riba, bih vodu
   preplivati smio,
 
41.
Cvate li u tebe
   (kaž' mi, dušo draga!)
dragoljub, ljubica,
   vratiželja blaga?
U mom perivoju
   sve već Vesna mila
Čudotvornim prsti
   cvijeće raspupila.
 
42.
Po mom perivoju
   da ti j' pogledati,
Kako trator lista,
   kako ruža cvati;
Kako po jablanih
   zujeć pčele lijeću
I zlatokrilaši
   metulji po cvijeću.
 
43.
Oj Ljubica moja!
   gdje si mi ti, gdje si?
Ajde, draga, gledat,
   što moj vrtlić resi.
Gle pitome ruže
   rumene ko zora...
Pozdrav' mi ju, sunce,
   onkraj rijekâ, gorâ!
 
44.
Sava su i Drava
   dvije rođene druge,
Koje se sastaju
   nakon staze duge.
Bog je lijepo složio
   dva stvorenja mlada,
Ali škoda te ih
   svijet rastavlja sada.
 
45.
Krotka je Nje duša
   kano golubova,
A Nje ime slatko
   kano med cjelovâ.
Al šta mi to hasni
   dobro najugodnije,
Kad nebo i zemlja
   rastavlja me od Nje!
 
46.
Zdravo meni bio,
   ti zeleni gaju!
Gdje slobodne danke
   krotke vile traju:
Zastravljen, rascviljen
   padam ti na krila,
Ne bi l' mi tvâ usta
   rane ohladila.
 
47.
Cvjetokitna lipo!
   tebe u svôj srdi
Niti Perun žarkom
   strijelom ne nagrdi.
Oj, dozvol', u hladu
   tvom da se zakloni
Putnik, što ga Perun
   vazda strijelom goni.
 
48.
Ti mlađahna brezo,
   djevo punokosa!
Sjajnim te biserom
   kiti rana rosa.
Primi vruće jade,
   djecu moga sarca.
Ljuljaj ih u zipci
   hladna povjetarca.
 
49.
Aj vi tankostruki
   visoki topoli!
Šaptajućim lišćem
   sliko srčne boli!
Aj tresite jače
   plahe svoje vlase,
Da to tužno srce
   zaboravi na se!
 
50.
Čujte, gajske vile,
   drage mi nad svime
Vi drobne ptičice,
   Bogom posestrime!
Zdrave i slobodne
   sveđ od lovca bile,
Pa tu zašlu sestru
   u kolo primile!
 
51.
Pijevče zatravljeni,
   zlatokljuni kose,
Što ti se pjesmice
   zelen-lugom nose!
Znam za jednu ljubu,
   što je ljepša tvoje,
A za njom uzdiše
   vazda srce moje.
 
52.
I ti hladne črete
   pustinjače stavni,
Slađahni slaviću,
   Vesne sinko slavni!
Samo jedan glasak
   treba ti do žicâ,
Da te u raj uznese:
   krasan glas "Ljubica".
 
53.
Ajdmo, pjesmo moja,
   gore u Jeruzalim,
Da kip zavičaja
   pred tobom razgalim!
Pa otud u rode
   i vjekove pričaj,
Koli drag i krasan
   naš je taj zavičaj.
 
54.
Modra se ravnina
   pruža pram istoči,
Koj ne stižu kraja
   nit sokolske oči;
Kanda hoće bozi
   tim da te uvjere,
Da končinam slavskim
   tuda ne ima mjere.
 
55.
A s ostalih strana
   u poluokrugu
Pašu ga planine
   od sjevera k jugu.
Isred njih se dižu
   redom rasijano
Ko orijaške straže
   gorski velikani.
 
56.
Gle tamo k sjeveru
   Klek i Hum-mogila,
Gdje sa slavskim slovom
   nesta slavskih vila.
Samo još glas pjeća
   pjevice izdava,
Da i tim vladaše
   njegda ustma Slava.
 
57.
A ondje na rubu
   sjevernog prostora
Lašti se Vildunska
   i Gradačka gora.
Vrag tu uguši Slavi
   djecu u kolijevci,
Prije neg zapjevaše
   slavskog jutra pijevci.
 
58.
Međ modrim sjeverom
   i rujnim zapadom
Viri Golubinjak,
   gora s bijelom bradom.
K njoj s gor južnih pada
   pjev slatkih djevica,
Ko majke, kôj umre
   ćerca jedinica.
 
59.
K zapadu Boč stoji
   i slave Pagorja,
Sred zapadajućeg
   sunca alem-morja:
Dva oltara, noći
   gdje za dobe mrtve
Mat' priroda pali
   Višnjem tajne žrtve.
 
60.
Do njega Rogaška,
   s vijencem vrh tjemena,
Prema nebu pruža
   silna si ramena,
Kanda hoće čelo
   da mu ljubi jasno,
Što ju u pravijeku
   stvori toli krasno.
 
61.
Od juga se dižu
   Kalnik i Ivanska:
Bi reć tri kule,
   tri mosta slavjanska.
Gle preko njih do dvije
   rukuju se grane,
Da u bratskoj slozi
   prava si obrane.
 
62.
U tome okviru
   ko sag dragocjeni
Krasan zavičaja
   kip je uhvaćeni -
Kip od zavičaja
   kitna i ugodna:
Brda lozoslavna
   polja žitoplodna.
 
63.
Gledaj oko sebe
   u dole cvatuće:
Po njih rastresene
   lijepe bijele kuće;
A po brdih crkve,
   dvore sa gradići,
Ko gljive, u šumi
   što ih vidiš nići.
 
64.
Jesi l' ikad ginuo
   po žuđenom kraju,
Gdje pokoj i sloga
   i ljubav vladaju?
Stresi ovdje prašak
   s umornih nogu,
Pa se prostri nica
   pojuć: Slava bogu!
 
65.
Slušaj, srce, slušaj
   slađana imena,
Što blagim slovenskim
   krstom su kršćena!
Slađahna i slađa,
   od pjesni slavulja,
I krajine ljepše
   od krilâ metulja.
 
66.
O vi Godomjerci,
   Radoslavci slavni!
Vi ste glasno groblje
   od vjekova davnih!
U tom groblju djedov
   počivaju glave,
Vjencem ovjenčane
   prezirane slave.
 
67.
Tu si gnijezdo gradi
   orao vatrokrvi,
Ne hajuć što viču
   kraljići i crvi.
Mrzeć niske plote
   i pojuć sve jače
Krilima u visine
   k suncu se primače.
 
68.
Leti nebom, leti,
   orle domišljati!
Skupi rajskih zraka
   i s neba se vrati;
Pa nad zavičajem
   spusti vita krila,
Nek se tvom slobode
   pjesmom braća mila.
 
69.
Čuješ li ti pjesme?
   to nij' pjenje ševa,
Grlicâ, slavuljâ,
   već slovenskih djevâ -
Djevâ, kojih lica
   kano ruže sjaju -
Cvijetom kîm su cvale
   prije grijeha u raju.
 
70.
Tko nij' slušao kako
   Slovenka govori,
Ne zna kako rajski
   anđeo s ljudma zbori
Tko nij' ljubio njenih
   rumenih usana,
Ne zna što je šećer,
   što l' nebeska mana.
 
71.
Tko nij' slušao njenih
   pjesama ljubeznih,
Nij' ljubavi ćutio
   razblude, boljezni.
Tko nje slušao nije
   pjevat "svet-svet-sveta",
Ne zna, kâ ga raskoš
   čeka onkraj svijeta.
 
72.
Oj Slovenke krasne,
   vi morske deklice!
Od kolijevke moje
   krotke grličice!
Oj Slovenke, bogom
   posestrime mile!
Bile vijek zelenim
   našim gajem Vile!
 
73.
Vijek vam duša čista
   i nevina bila!
Tuđa zmija srca
   vam ne otrovila!
Čuvao vas anđeo,
   neba sinak prosti,
Sveđ vas natkrivajuć
   štitom narodnosti!
 
74.
Mile Godomjerke!
   mile Radoslavke!
Ljubezne i krasne
   vi ste bjeloglavke.
Nu hman ste mi krasne
   ko Vile od gorâ,
Jer u srcu mojem
   već nesta prostora.
 
75.
Oj krasan si, krasan,
   ti moj zavičaju!
Kakve u tebi, nigdje
   ruže ne cvjetaju.
Čini se da bog te
   stvori, kraju ljubljen,
Da jadnu Slovencu
   vrati raj izgubljen.
 
76.
Sve dalje i dalje
   leže brda sama -
Kano lijepa modra
   svilena marama,
Što se s povjetarcem
   dugo igra, titra,
Po tom na tle pane
   puštena od vitra.
 
77.
Tamo u tri turnja
   stoji mlada mati,
A do nje šarenu
   vidim zipku stati.
U njoj pojuć čedo
   crnooko šika,
S kojeg bit će slava,
   bit joj vječna dika.
 
78.
Širi krila, širi,
   moj sokole bistri,
Pram Labi i Visli,
   Dunaju i Nistri!
Žuri se ko pčela
   zujeć oko trave,
Kitne pletuć vijence
   za hramove Slave. -
 
79.
Žitom ograđena
   zdesna Tiva stoji,
Hrabrih vitezova
   silu što zadoji, -
Što nose ko trijesci
   na konjma visokim
Poraz četam, koljuć
   mačem ih širokim.
 
80.
Kod Mure razbiše
   srca hrabrenoga -
Vrata, otpadnika
   Slave, vjere, boga; -
Vraga, otpadnika,
   koji kleti ište
Oskvrnut im postelj
   i sveto ognjište.
 
81.
Kod Huma vukoše
   vruća kola Slavi,
Rad šta ona na nje
   po zvijezdu postavi.
A oni ih svojim
   vođam prikopčaše,
Samo čast od rana
   sebi pridržaše.
 
82.
Oj neharni svijete,
   robe omamljeni!
Trikrati slovenskom
   krvcom otkupljeni.
Od boga mi našo,
   što ti ruke klete
Dižeš da pogrdiš
   obraz Slave svete!
 
83.
Ah, hman ju bijete,
   vi ruke proklete!
Svanut će Đurđev dan,
   velik dan osvete.
Mati moja jadna
   po krvavoj cesti
Junački će na vrh
   gvozden križ donesti.
 
84.
Tad će se otvorit
   nego žarom zlata,
Zlatno sunce sinut
   i pred njena vrata.
Srušit će se svijeta
   žrtvenik krvavi,
Dignut vječni hrami
   i bogu i Slavi!
 
85.
Do Tive Tesalja
   prostire se ravna -
Od hrabrih konjicâ
   majka plodna, slavna.
Konjâ, što po zraku
   pasuć glave nose,
I na trčni mejdan
   hitri vjetar prose.
 
86.
Više glej zelenu
   glavu diže brdo!
Tamo kan vladaše
   pleme svoje tvrdo.
Otuda po svijetu
   kunuć ukaz rasu -
Kano kletvu pakla,
   danas još na glasu.
 
87.
Jao! taljige škriplju,
   u njih uhvaćene
Ko sirote cvile
   Duljebinke žene.
Eto tvrdi, divlji,
   paki, neznabožni
Vozi se gospodar
   Obarin uzmožni.
 
88.
A gle iza njega
   žedno ljudske krvi
Pleme od Harpijâ
   pritisnu, privrvi.
Kao strijele otrovne
   svijetom se rasprši,
Da od slave drijevo
   narodom raskrši.
 
89.
Evo (grozna vaja!)
   drugo jato srdi,
Ko'e na iskušanje
   posla udes tvrdi.
Al se slavno izni
   Slava iz te vatre;
Jer nje srca porod
   sve ih listom satre.
 
90.
Što se žari s dal'ka?
   nij' l' to zrak sunašca?
Nij' još ta žar-ptica
   digla se iz gnjezdašca.
Turci, braćo, Turci
   sa srdbom se kletom
Digoše ko pakô
   nad nesložnim svijetom.
 
91.
Kud vrve, iza njih
   otvara se groblje,
A ispred njih cvileć
   trta jadno roblje.
Pohrani stoje
   gradovi i polja,
A nad njimi mučeć
   caruje nevolja.
 
92.
Eno za lisicu
   hitru otjerati,
Blago krotko janje
   s vukom se pobrati.
Polja procvatiše
   opet kitnim žitom,
Netlačena više
   poganskim kopitom.
 
93.
Ali krsti vuka
   a vuk će u goru;
Pa on opet doć će
   gladniji tvom toru.
Kumi ga i brati,
   a on od obijesti
Kletnik će iskreno
   srce ti izjesti.
 
94.
Čuj jauk staraca,
   plač žena, dječice!
Jesu l' uskrsnuli
   Obri iz grobnice?
Tjera l' Mongol čeljad
   kandžijom u bitku?
Vadi l' opet Turčin
   demeskinju britku?
 
95.
O gora Obarâ,
   Turak i Mongolâ
Diže se vragova
   čopor-četa hola.
Da, braćo! pitomče
   tuđega prijekora, _
Zmaj šestoglav opet
   čeljusti otvora.
 
96.
O moja jadna mati!
   Eto zmije klete,
Koju su grijale
   tvoje grudi svete.
Ti si ju svom krvcom
   ko bušac hranila,
A sad od nedraga
   hodi do nemila!
 
97.
Čujte trublju slave:
   na vrance, na vrance!
Da skršimo klete
   naših ruku lance!
Ajd stlačimo u prah
   vragov čete prike,
Dižuć svetoj Slavi
   vječne žrtvenike.
 
98.
Al primir' se, brižno
   ti moje srdašce!
Još nije ugaslo
   na nebu sunašce.
Zginut će taj čopor
   ko kip grozna sanka
Od blagog svanutka
   luči - bijela danka.
 
99.
Golube, polube,
   ljubezniva ptice!
Kako je bez tvoje
   Tebi golubice? -
Nemoj pitat, brajko,
   kako j' srcu momu,
Lako možeš čitat
   to isto u svomu.
 
100.
Kud gođer hodio
   putem ili stazom,
Svuda se sastajem
   s Tvojim ja obrazom.
Tako on sveđ stoji
   u mojim mislima
Ko žuđeno zdravlje
   onom koj ga nima.
 
101.
Gledao ja podvečer
   kroz tanke prozore -
U zelen-prodole
   il na modre gore, -
Slušajuć slavulje,
   gdje uz drage poju:
"Oh i Ti pjevaše"
   - vapim - "dragu svoju".
 
102.
Kad se šećem dolom,
   gdje potok romoni,
Jug se cvijećem titra
   i metulje goni:
Tad se sjetim tužan
   gorko uzdišući:
"I mi se igrasmo
   igre: cjelov vrući".
 
103.
Kad na krovu gledam
   bjelane golube,
Gdje se krilma grle,
   očice si ljube:
Čini mi se kanda
   iz srca mi glasi:
"Tako i Ti ljubljaše,
   al su prošli časi."
 
104.
U vrtu je ruža
   ljubljena od dana,
Stidna ko djevojka
   prvom cjelivana.
Oj ružo, oj ružo,
   prvi Vesne dare!
Ti cvatiš, a moju
   možda grob već tare.
 
105.
Oj vi gusti luzi,
   i visoke gore!
Dignite vi svoje
   zelen zastore!
Da se nepokojna
   duša osvjedoči,
Gdje su slatka usta
   i one crne oči.
 
106.
Mrklim nebom lijeću
   munje i grom ljuti; -
A moju mi dušu
   tužna misao muti.
Hoće l' se razvedrit
   skoro svod nebeski?
Hoće l' se raspršit
   magle, grom i trijeski?
 
107.
Ogrnula si se
   u plašt maglom tamnom,
Nemoj, južna goro,
   šaliti se sa mnom.
Proučih nebesa,
   te znadem doista,
Da i za maglami
   ima neba čista.
 
108.
Ljuti jastreb može
   raspršit golube;
Al ne može činit,
   da se već ne ljube.
Ej zaludu svijet nas
   rastavi, rastuži:
Što bog višnji složi,
   vijek se ne razdruži.
 
109.
Prigrlih od svijeta
   krase svekolike,
Da ishitrim pravi
   kip Tvoje prilike.
Nu kad Tebe gledam
   u oči, od stida
Iz ruku mi pada
   djelo Pijeridâ.
 
110.
Da mi je namočit
   kist u lice zore,
Il u oči sunca,
   il u zvijezdâ more;
I da taj odjenem
   kip koprenom duge,
Jošte Ti po tijelu
   ne bi bilo druge.
 
111.
Da mi je skupit miris
   ruže i dragoljuba,
Pa stopit u jedno
   s krotkošću goluba;
Tim življem nadahnut
   Tvoga tijela dike:
Još Ti duši ne bih
   imao prilike.
 
112.
Nu Višnji će dati,
   što ištem, ljubljena,
Kad jednom smrt - bijela
   prigrli me - žena.
Da, onkraj ću Tebi
   nać priliku pravu
Na čelu anđelâ
   pojućih joj slavu.
 
113.
Eto đulabije,
   jabuke crvene!
Od njih Ti sagradih
   ponude kićene:
Primi od milosti,
   dušo, dar u pjesmi
Od onoga koj' Ti
   prstena dat ne smi.
 
114.
Zašto zvijezda blista?
   zašto cvijet miriše?
Zašto slavulj poje,
   i pojuć uzdiše?
Tko mi to razriješi,
   taj hoće i znati
Zašto ne prestajem
   pojuć uzdisati.
 
115.
Slušao, ne slušao
   slavulja grm gusti,
U vilinski način
   slaže drobne usti:
Tako ni ja slave
   ne tražim, ne cijenim,
Što propijevam danke
   duhom uznesenim.
 
116.
Prsa moja puna
   od ljubezne sile
Na usta mi meću
   pjesme tužnomile, -
Da mi samo čuje
   cvijel tužna srdašca
Ona koju ljubim
   do sljednjeg uzdašca.
 
117.
Što si mi razriješit
   srce i usnice
S neba došla, Lade
   ćerce mjezimice!
Slušaj sad pjevaoca
   od domaće grane,
Što j' daleko prognan
   u dubrave strane.
 
118.
Tako amaneta
   majke drage toli!
I križa pred kojim
   i Ti i ja molih!
I dobe, s djetinjstvom
   što Te rastavila:
"Ja te ljubim, ljubim,
   ljubim, djevo mila!"
 
119.
Tako crnih očiju,
   i crne ti kose!
Tako svih cjelova
   što dušu uznose!
Tako ti pokoja
   u ljubavi krilâ:
"Ja te ljubim, ljubim,
   ljubim, ljubo mila!"
 
120.
Tako od sastanka
   omamna veselja!
Tako od rastanka
   nepokojnih želja!
Tako ti ljubavi
   gorkih, slatkih strila:
"Ja te ljubim, ljubim,
   ljubim, dušo mila!"
 
121.
Tako višnjeg boga,
   koj' nam duše združa!
I lukava svijeta,
   koj' nam pelin pruža!
Tako sastaništa
   onkraj svijeta prijeka:
"Ja te ljubim, ljubim, ljubim,
   ljubim u vijek vijeka!"
 
122.
A sad pođ'te u svijet
   koj vas je dozivao;
Ja sam suzam kupao,
   srcem vas sagrivao!
Kaž'te, ako Vaše
   ugađa mu lice:
"Nas je porodila
   ljepost od Ljubice".
 
123.
Ajte, djeco moja,
   širom bijela svijeta,
Kano drobne pčele
   od cvijeta do cvijeta;
Pa gdje god vidite
   branit Slave dobro,
Svakom nazivajte:
   "Božja pomoć, pobro!"
 
124.
Nu kako se pčele
   vraćaju košnici,
I vi se vraćajte
   s tom riječcom k Ljubici:
 
"Lijepo je u svijetu
   na ljudskom vidilu,
Ali je najljepše
   na majčinu krilu".




Powered by VegCook.net

© 2006-2017 cuspajz.com