Učitava se... |
III
(1838 i 1839)
Juž sie jesien konczy,
liscie z drzewa leci: -
gdzie sie dwoje kocha,
niepotrzebny trzeci. -
(Krakowiak)
1.
U zemlji slovinskoj
grad se vidi jedan,
Kano grad od pčelâ
krasan i uredan.
U tom gradu stoji
moja duša sada,
Dršćuć ko na drvu
list kîm vjetar vlada.
2.
Oj grade, oj grade,
hrano mojih željâ,
Što po carstvu svome
krstio te Lelja!
Zašto sada mene
s milom ti rastavi,
Te tužim ko golub
samcat u dubravi?
3.
Oj grade, kolik si
zvjezdnom nebu sličan,
Gdje ti blistaš od sto
ljepoticâ dičan!
Pa zar ne dospijeva
taj ures tvôj slavi,
Te ti meni ote
i sunce ljubavi?
4.
Slatko žutovoljka
žubori u čreti,
Bi reko, Nje diku
svu će proizrijeti.
Dična ti je, dična;
al sve već i veće
Dršćuć sluti srce:
"Vijek tvoja bit neće!"
5.
Još me nij' sa sankom
zora rastavila,
Pade mi na prozor
ptica bjelokrila.
Pade i zapjeva
pjesmu tužnu toli,
Te me još i danas
od nje srce boli.
6.
Urani, urani,
jadni moj junače!
Sunce se već rađa
i na prozor skače.
Urani i zabi
na te svoje vaje,
Jer tvoja se ljuba
za drugog udaje.
7.
Već se crkvi sprema
od svatova kita,
Gdje pop snahu čeka
i ovako pita:
"Hoćeš li ga ljubit
i danju i noću?"
Tvoja ljuba plače,
ali kaže: "Hoću!"
8.
Oj ptice, oj ptice,
crna zlokobnice!
Koja te donijela
bijeda mi pred lice?
Ah pocrnjela ti
snježnobijela krila,
Što si mi ti jadno
srce probit smila!
9.
Jesen se naklanja,
lišće s granâ lijeće; -
Gdje se dvoje ljubi,
nij' potrebno treće.
Ah, moj listopade,
dal'ko se odstranio!
Jer si mi najljepši
ljeta cvijet stamanio.
10.
Nesretna je ptica,
koju bura shvati,
Sred mora odnese,
te ne ima gdje stati.
A kamo je ono
srce nesretnije,
Što na srcu kuca
u kom vjere nije!
11.
Znadeš li kako si
šaptala bez broja
Usta mi ljubeći:
"Uvijek... uvijek tvoja!"
Bog je čuo prisegu,
pa pedepsa sada:
Ti si pogriješila,
a strijelj na me pada.
12.
Tvoja usta su mi
obricala radost,
A sad tužno krasna
prolazi mi mladost.
Ti si me turila
iz neba razbludâ -
Na zemlju već stranu,
te sad ne znam kuda.
13.
Kad suza dozrije,
padne ko jabuka...
A zašto ja plačem,
ženo bjeloruka?
Po raju sam šetao
dok sam bio s tobom,
A sad bih se mijenjao
i s najgorim robom.
14.
Meke ko jastuci,
bijele pahuljice -
To nje lijepe bijele
ne b'jahu ručice:
Već Vila ogrli
svoga prijatelja,
Te ga sad vijek nosi
za njom travna želja.
15.
Ti slatki glasovi
ko pjesme anđela -
Ne b'jahu, ne, riječi
Njena grla bijela:
Već b'jahu čarobna
rajske ptice pjenja,
Koja mi proleti
vrh staze življenja.
16.
Luči vedre, tople
ko dvije ljetne noći,
To nikad ne b'jahu
Njene crne oči!
Već to b'jahu, brate,
dvije nebeske svijeće,
Koje rasvijetliše
praznost moje sreće.
17.
Ona sladost ljupka
kano miris južni,
Ne b'jaše Nje ustî
cjelov dušodružni:
Već bijahu do tri
kapi rajskog meda,
Da sad bolje ćutim
gorkost zemskih bijeda.
18.
Zvijezda koja pane
s neba visokoga,
Vijek ne može naći
natrag puta svoga.
Lijepo je u nebu,
i ja jednom tu bih,
Al ne mrem pogodit
na put koj izgubih.
19.
Nekoć mi trpaše
ljubav na put sreće
Ruže i ljubice
i sve ljepše cvijeće.
A sad na Golgotu
krst mi veli nesti,
Suzam stazu rosti,
trn u vijenac plesti.
20.
Opoji mi trudno
srce san ugodan,
Te vidjeh sred mora
otok divnorodan;
Oko njega stahu
stijene od koralâ,
Gdje se sunce igra
kano sred zrcala.
21.
Taj je otok labud
što po moru pliva;
Taj je otok mjesec
što iz mora siva;
Taj je otok kruna,
što nikog ne tišti,
S koje sto kamena
i sto zvijezda blišti.
22.
Kano svilen šator
crna Arapina
Nad otokom tim se
rastire vedrina.
Kao da ovo čuva
mezimče prirode
Njišuć u kolijevci
mora bez pogode.
23.
Najljepšimi dari
iskiti ga mati:
Tu žuta naranča,
lijer i ruža cvati,
Tu jug u kolijevci
od cvijeća se ljulja
Pjesmom od golubâ,
pjesmom od slavulja.
24.
Taj otok pučini
morskoj toli omili,
Te vijek zatravljena
oko njega cvili.
I brižno od njega
sve otklanja bure,
Noseć mu ponude -
šarene ljušture.
25.
Tu stoji med cvijećem
stanak od mramore,
Kog mâ duša voli
od najsjajnjeg dvora.
Tu dolazi često
ko k studencu roblje:
Tu j' moje ljubavi
kolijevka i groblje.
26.
Kad oko ponoći
svijet se već utrudi,
Svak se dragi mrtvac
makne i probudi.
Uskrsne tvâ prva
riječca od ljubavi,
I šapćuć po groblju
sa snom se rastavi.
27.
San meću s očiju
razgovori tisi;
Probuđeni prše
med lišće uzidisi;
A ljupkih cjelova
družbica vesela
Sjeda na cvijet ruže
u prilici pčelâ.
28.
I ljubezni sanci
dižu se iz groba,
Stvarajuć si tijela
od lijepih spodoba:
Stiču modra krila,
na njih zlatne pruge,
Pršeć po cvijetnjaku,
tražeć svoje druge.
29.
Tim se i suze prenu -
radosti dječica -
Iz zraka se liju
ružicam na lica.
Najmučniji j' uskrs
vjeri tvojoj jadnoj...
Ona stenjuć puze
po zemljici hladnoj.
30.
A kad sve se prene,
mio žamor nastane
No kad za dvije duše
dan ljubavi svane.
Da ti j' slušat kako
to razbludno traje,
Mnio bi da si došo
u vilinske raje.
31.
Kolikokrat Njeno
ime bude zvano!
A na divan njemu
moje odazvano.
Tako tajni šapat
sve slijedi riječ po riječ,
Stravljeno si služeć,
ljubezno se dvoreć.
32.
I ti razgovori
tolik čas se čuju,
Dok nestane noćnih
pjesama slavuju.
Kako svanu jutrom
pjesme golubove:
Sve umukne, i opet
padne u grobove.
33.
Raspjevao si se
stravljen slavulj veće,
Tihom noćcom tjeran
od boli ljubeće.
Sad se ti rasplači,
ostavljen golube,
Usnama rastuži
što se već ne ljube.
34.
Kad si se rasplako,
rastužio u jadu,
Tada nebom krila
prostri pram zapadu,
Gdje na tuđem spava
golubica krilu;
Srni, kloni, pani,
razmini u cvilu!
35.
Tamo gdje jug diže
krila, beskonačne
S neba motre zvijezde
očma modrozračne,
Tamo stoji polje,
na polju brežuljak,
Na brežuljku lipa,
na lipi slavuljak.
36.
Tu vi, kad se pjesnik
sa svijetom oprosti,
Položite u grob
njegve trudne kosti.
Nek sluša slavulja,
lišća zbor šapćući
I glas žetelicâ,
kad prolaze kući.
37.
Kad ste sahranili
kosti ispod trave,
Ne meć'te mu na grob
zlatan vijenac slave;
Jer tko je iz čaše
od ljubavi pio,
Već je za života
pod vijencem hodio.
38.
Već vi na hum grobni
ploču zavalite,
A na ploču riječi
ove postavite.
"Pjesnik, rajske ptice
čujuć pjevanje milo,
Nij' ni osjetio
teško ljetâ krilo".
39.
Glasi pjesnî mojih,
u tužnoj prilici
Od ljubavne sreće
vjerni nadgrobnici!
Ruka mâ s tim riječma
na grob vas prostijera:
Ostavi nas sreća,
al nam osta vjera.
40.
O ti crni prami,
koji mi njekoć milo
Vruć obraz hladiše
ko vjetrića krilo:
Sad ih tek poznavam,
da su guje ljute,
Sve u rascviljeno
srce zagriznute.
41.
Ustiju riječi što ih
duša poslušaše,
Bi reć da ju isti
anđeo u raj zvaše:
Ah koliko sada
strašno mi se čine,
Ko trublja od suda,
il trijesak s visine.
42.
I očiju Njenih
pogledi - te strile!
Što su mi srdašce,
dušu zarobile:
Ah da sad slobodno
puste ta dva roba,
Te ja ne bih vuko
verig ća da groba!
43.
Usta su Joj puna
božanskoga smijeha,
Oči vedre, jasne,
čiste i bez grijeha.
Moje usti nijeme,
oči roneć suze;
Jer što mi da nebo,
to mi zemlja uze,
44.
Čuješ, moj prstene!
rajska ptico moja!
Tebe žude, ištu
želje moje bez broja.
Ah, vrati se, vrati,
u raj nam otprti,
A u raju mjesto
za nas je - do smrti.
45.
Meni j' ko u staklu
zatvorenoj ribi,
Il metulju, dječak
što ga iglom pribi.
Riba i metulj krilma
trepću bez umora,
Al ne mogu prijeći
uskoga prostora.
46.
Oj mog srca ptico,
oj moja ljubavi,
Zašto ti se opet
kod mene ujavi?
Istina, još ima
u prsiju mjesta.
Al si zaman došla,
jer hrane već nesta.
47.
Ajd na one kraje
gdje ti je stajala
Zipka, a uz zipku
sestrica pjevala;
Gdje su ti "tri žene"
prorekle njekada
Baš radosti malo,
ali puno jada.
48.
Evo, znam, tu moja
rodila se sreća,
I streptala krilma
ko leptir proljeća.
Da, ovo je mjesto,
gdje ju ja ostavih,
Gdje u kolo smjelo
uhvatih se Slavi.
49.
Evo zrak što mi je
kolijevku natkrivo,
Vjetrić što se s njime
natjecao živo;
Evo lipe gdje sam
čito Omera za dne,
Ili Vile slušao
do hore zapadne.
50.
Ovdje je gaj gdje te
Lada prigrlila;
Gdje si se u kolo
uhvatio Vila.
Ovdje je i dolina,
ovdje i studenac,
Gdje na glavu draga
metnula mi vijenac.
51.
Evo gaj, u kolo
gdje se hvata vilâ,
I studenac, Lada
gdje me zagrlila.
A dušu mi rajskim
željam nadahnula,
U ruke podala
tamburu Tibula.
52.
Slušaj po dolini
pjesme milovanja,
I slavuljâ žubor,
što srcem ozvanja.
Ne ozvanja više
glas Vilâ slovinskih
Niti slatki žubor
pticâ žeravinskih.
53.
Želja te je vukla
amo neprestance,
Gdje mladost spletala
od cvijeća ti lance.
Al ih ti rastrže,
te sad tražiš radost,
Otkle ti ju progna
nepokojna mladost.
54.
U dalekoj stranoj
zemlji stoje sade
Sreća, pokoj, radost
i sve tvoje nade:
Tu ti zarobljeno
srce je ubogo,
Kukavice jadna!
Višnji ti pomogo!
55.
Bolji j' jedan danak
radosti proljetne
Nego sto godinâ
od dobe bescvjetne.
I meni dadoše
taj dan dvije usnice,
Al me sada stoji
teške godinice.
56.
Kad me njegda mati
u zipku dijevala,
Prekrstiv me svagda
suze si lijevala.
O sada razumim
skrb i suzna lica:
Ništa sretna ne ču
od mojih Rođenica.
57.
Dok me sprovađahu
svud molitve tvoje,
Slobodne i mirne
b'jahu prsi moje;
A sada, zelena
čim te trava krije,
Hiljada strelica
moje srce bije.
58.
Da ti mogu opet
na krilu počivat,
Piti dah od usta
i o raju snivat!
Ah da je to meni,
znala bi dušica
Gdje izvire žednim
voda zabitnica.
59.
Prstene prodani,
vijenče moj zeleni!
Tko će opet vratit
tvoju ruku meni?
Svijet što mi ju ote
prot volji odzgora,
Opet jednom vratit
mora ju te mora.
60.
Brodar ide na sve
četir strane svijeta,
Al ga vjetar kući
odnese opeta.
Gdje si ti, moj vjetre,
čekan od dne do dne?
Te bi me vratio
na obale rodne?
61.
Koliko na tebi
Savo brodâ ima!
Kol'ko te prepliva
Košut s jelenima!
I ptica i ribâ,
i ljudi prebrodi!
Samo jedan na tebi
broda ne nahodi.
62.
Viđam vas opeta,
zdravo mi sveđ bili,
Vi krajevi meni
i ljubavi mili!
Oj zdravo mi bio,
ti rajski svijete moj,
Gdje mi sunce izišlo
i zašlo u pokoj.
63.
Evo soba gdje mi
kano zvijezda tajna
Rasvijetila dušu
Nje ljepota sjajna.
Evo vrata i prag,
gdje mi kob uzroči,
Da se sastadoše
dvoje blaženih oči.
64.
Evo ti je potok,
gdje još vidjeh lani,
Rajskom svôm ljepotom
gdje sve kolo zani.
Evo je i prozor,
gdje zoru čekaše,
I na "Dobro jutro"
"Bog daj" mi vraćaše.
65.
Eno zelen travnik
gdje u bujnoj travi
Braše cvijeće, pletuć
vijenac mojoj glavi.
Eno prodol, za nju
gdje kupih jagode,
Vrelo, gdje rukama
zacrpi mi vode.
66.
Zelene gorice,
gdje su vaše Vile,
Što su njegda ovdje
pojuć žito plile?
Ah ošle su, ošle
za tragovi sestre,
Jer sad drač i kukolj
polja, livade stre!
67.
Jeko starog grada,
gospodarko draga!
Zašto ne prelaziš
već visoka praga?
Minuše vremena,
ne ima krasne mome:
Zato ostavljena
mučiš mramorkome.
68.
O gdje si mi, mila,
mila ko mio sanak?
Sunce se već smira,
ostavlja me danak.
Tebe ne ima: ja sam
ko metulj sred travnja,
Što još cvijeće traži
ocvalo odavnja.
69.
Krasan si moj kraju,
sva su mjesta ista;
Al od cvijeta sreće
nij' već nijednog lista.
Samcat po njih šećem
s tugami bez broja,
Ko po groblju djece
Slava mati moja.
70.
Ko ptica pitoma,
od djeve prognana,
K njoj se opet vraća,
gdje ju čeka hrana: -
Tako i Tvoj obraz,
iz prsî istjeran,
Vraća se na staro
mjesto opet, vjeran.
71.
Gle sa Velebita,
Vitoša, Triglava
Gromoglasnom trubljom
pozivlje te Slava.
Što su otkupili
djedi krvcom teškom,
Sad ti brani s dušom
hrabrom i viteškom.
72.
Ko riba na mjestu
ja se istom krećem;
Ona me uhvati
i sad veže cvijećem.
Istina, ja vidim
još slobodu onu,
Al da ju prigrlim,
već mi ruka klonu.
73.
Ti si, o junače,
svijetu i svom rodu
Teškom krvcom kupio
slavu i slobodu.
Al te svijet prevari
za slobodu, slavu,
Metnuvši ti vijenac
od trnja na glavu.
74.
Pram istoči rijekom
teška krv se lije,
Suprot tri svijeta
naš se junak bije, -
Bije, tuče, davi
aždaju triglavu,
Da spasi slobodu
i vjeru i slavu.
75.
Dok si moja bila,
donosih ti na god
K dobru jutru cjelov
i niz slatkih jagod.
Danas, kad te meni
već hudi svijet uze,
Donosim ti kitu,
na kiti tri suze.
76.
Prva suza kaže:
"ljubih te njekada!"
Druga suza vapi:
"ljubim te i sada!"
Treća suza u ta
prisiže ti slova:
"Ljubit ću te, dušo,
u vijeke vjekova."
77.
Tužan ti je oblak,
kog večer pozlati,
Nu opet domala
u crno obrati.
A kam' su tužnije
one oči jadne
Kojima navijeke
sunašce zapadne.
78.
Kada sjedim pokraj
svilena divana,
Gdje Ona sjeđaše
za vedrijih dana;
I kad na to mjesto
pogledam očima,
Moram da uspredem
jer tu Nje već nima.
79.
Kad gledam u kamin
titrajuće plame,
Što ti nekad čarno
opsijevala prame:
Morem te zavapim:
"Zašto Nje nij' odi,
Ta tu se prostora
toliko nahodi!"
80.
Za zelen-goricu
lete do dvije vrane,
Moje srce žežu
do dvije gorke rane.
Prva: što tol' krasnu
Ti ju, bože, sazda;
Druga: što ta krasnost
pusti me na vazda.
81.
Domovino moja,
puna sjajnih zraka!
Majko sokolova,
majko od junaka!
Uvijek sokolove
sinke vidla zdrave!
Nad tobom izašle
zvijezde pune slave!
82.
Koliko, koliko,
sveta majko moja!
Ti od tuđinaca
trpiš zla bez broja?
Kano ranjen junak,
nad kim lijeću vrane,
Čekajuć dok jadan
bolju ne izdane.
83.
Kol'ko od nevrijednih
sinov, jadna mati,
- Jadi ih ubili! -
tuge ti propati!
Što s' u tuđe krilo
kleti odmetali,
Vrativši se svetu
grud ti probijali.
84.
Kol'ko od nevrijednih
sinov, jadna mati,
Ti ranâ ne primi,
tuge ne propati!
Što se u tuđinsko
krilo nametnuše,
Gradeć ti nevolje
rascviljene duše.
85.
Nu osta ti vjera,
zvijezda posred noći:
Ta će tebi svijetit
kuda god ćeš poći;
Ta će tebe spremat,
tješit i slobodit,
Opet tebe k slavi
i slobodi vodit.
86.
Al ti osta stalna,
divna, čista žena,
Od vjekova u prah
vijek neoborena:
Kano križ gvozdeni
na visokoj gori,
Koga sjever bije,
nu vijek ne obori.
87.
Zdrava bila, ti ćeš
ljepše vidit dane,
Osvetit će se obraz,
zamladit se rane;
Tebi će se klanjat
kule i mečiti:
Što je tvoje bilo,
tvoje će opet biti.
88.
Prosti, da te zovu
usta ljubogrešna,
O ti mojih dana
zvjezdice utješna!
Prosti, da na tvoga
hrama prag ti mećem
Vijenac urešeni
zelenju i cvijećem.
89.
Kol'ko godin, rijeko,
na tvom brijegu stojim,
Prošle vijeke gledam,
naše jade brojim.
Mnogo krasnih dara
došlo već od boga,
Al za moju ljubu
sam vijenac od gloga.
90.
Put je tvoj još dalek,
glibava je staza,
Krv ti curi s nogu,
znoj kaplje s obraza.
Tu se ti počini
i muke odmori,
Da te smrt ne stigne
u zelenoj gori.
91.
Gleđ'te, moja braćo,
kako mileno je!
Kako mirno spava
rajsko čedo moje!
Nemojte ga budit,
niti okom krenut;
Doć će Đurđev danak:
samo će se prenut.
92.
Brzo sakupite,
(doba je već kratka),
Pred putnicu djen'te
cvijeća, voća slatka.
Te će imat čim se
ukrijepit, zabavit,
I prenuvši svoje
tuge zaboravit.
93.
Zlatom i skrletom
tvoji vrazi sjaju,
Čim ti ostavljena
u uboštvu, vaju.
Nu ne budi moja
sveta mati tužna!
Međer si uboga,
pa i nikom dužna.
94.
Vrh glave ti soji
vijenac lipnog cvijeta.
A ruke u krilu
čiste ko djeteta;
A tvojim vragom sjajna
kruna je vrh glave,
Nu od tvojih rana
i ruke krvave.
95.
Nu tko može božju
okrenut odluku?
Sreća će pristupit,
prihvatit ti ruku,
U visoke hrame
odvest te, nevjesto,
Gdje ti je od boga
odlučeno mjesto.
96.
Visoke planine
svoje, srebra pune,
Meću ti na glavu
orijaške krune.
Dunaj, Drava, Sava
nosi pas od zlata,
Troje more miraz
bisera i zlata.
97.
A kakov će poklon
sinak tvoj donesti
Dostojan najmlađoj
od Slave nevjesti?
Samo jednu riječcu
malenu i kratku,
Nu kao od spasenja,
slovo - rajskoslatku.
98.
Već ju j' zabilježio
na prvi list ljeta
Cjelovom upisao
sred ružina cvijeta;
S večera njom krila
jugu nadahnuo,
I sred tajne noći
zvijezdam prišapnuo.
99.
Ah ne smi je kazat
sad još sinak tebi,
Ali su ju čuli
anđeli na nebi.
Doć će Đurđev danak,
nebo će se otvorit,
Zlatnimi trubljami
riječ s neba proorit.
100.
Što će onda kruna
svijet ponudit tebi,
Ti nećeš neg lipov
vijenac uzet sebi;
Posljednji raskršit
svijetu mač krvavi,
Vladat čovječanstvom
u miru i slavi.
101.
Nosi, Vilo moja
na svom tankom krilu
Moj slovenski pozdrav
na slovensku Zilu;
Gdje pod cvjetnom lipom
plešu momci krasni
I djevojke čiste
kano mjesec jasni.
102.
Silena tu bura
od sjevera puše,
Da se Zvon i Dobrač
i tresu i ruše.
Rijeke uspredaju,
al, ko mati prava,
Ipak ne ostavlja
svoju djecu Slava.
103.
Tu ćeš naći do dvije
šipke kolijevčice,
U ko'e proricaše
dobro Rođenice.
Tu dva sinka Slava
poljubi u čelo, -
Tu i ti dva vijenca
ostavi veselo.
104.
Dalje pram zapadu
u mirnom zavjeću
Stoji narod veseo
ko dijete u cvijeću.
Slabo ih kraj hrani,
al ko ptice nebom
Veselo rashode
svijetom se za hljebom.
105.
I tu kitu blagoj
čeljadi ostavi,
A majku mi Slavu
tim slovom pozdravi:
"U tih hridih ne imaš
ni srebra ni zlata,
Al si tu, carice!
na srcih bogata."
106.
Tam niže k istoku,
riječju groma punom
Gdje pravjeki Triglav
govori s Perunom, -
Ti napiši zlatnim
perom nasred stijene:
"Vječna slava pijevcu
Ilirije oživljene!"
107.
Tu leži raj jedan
pod strehom Triglava,
Kog drži ko dijete
u naručju Sava,
I čim ga kao mati
milo gleda i ljulja,
Zabavlja ga pjenjem
vilâ i slavuljâ.
108.
Usred toga raja
naći ćeš nje zrcalo,
Cvijećem ohvaćeno -
nać jezero malo:
Kod jezera toga
duše golubinje
Dvije Slovenke divne,
Vile jezerkinje.
109.
Kad na Đurđev danak
na vodu urane,
Te od zapada vjetrić
na jezero dahne:
Metni na talase
južnih strana cvijeće,
Koje tu ne rodi
onda još proljeće.
110.
Talasi će od njeg
vijence, kite sviti,
A na brijeg skačući
tihi šapat iti:
"Evo, seko, uzdar
od vašega druga,
Što stoji daleko
na krajini juga."
111.
Slavan si, Triglave,
care groma i trijeska!
Na glavi tri krune
od divnog ti blijeska:
Kruna sunčanog zlata,
kruna srebra snježnog,
I dar Vila - kruna
od nevena nježnog.
112.
Slavan si ti s toga
i s tvoje kćerce Save,
Al si kamo slavniji
s krasnih kćeri Slave, -
Kćeri, što se šeću
po zelen-dolinah,
Kan ovce pod okom
stara čobanina.
113.
Krasna je Gorenka
kad kućom upravlja;
Krasna, u kolijevci
kad čedo uspavlja;
Krasna je kraj vatre
i kraj kolovrata,
Krasnija i draža
od srebra i zlata.
114.
Krasna je Gorenka
na stanu planinskom
Gorske vile pjesmom
kad budi slovinskom;
Krasna, kad na polju
ljeti srpom vlada,
Il pojuć kad rani
na vodicu mlada.
115.
Krasna je Gorenka
kad se raju kreće,
Krasna, u bjelini
u crkvu kad šeće;
Krasna, kada šuti,
il šapće ili zbori:
Ko anđeo u nebu,
ko vila u gori.
116.
Čije god, Gorenke,
oko vas vidilo,
Njemu se deveto
nebo otvorilo:
I ja kad pomislim
na čas tol'kih dikâ,
Srce mi uzigra
kano trepetljika.
117.
Idi, čedo duše,
pjesmo tankokrila!
Dalje gdje na nebu
sjaje zvijezda mila.
Pod tom zvijezdom stoji
grom mladog pastira,
A na grobu trune
ostavljena lira.
118.
Na grob metni vijenac
od cvijeća lipova,
Na svaki napiši
list evo ta slova:
"Tko se i jedan danak
čist borio za Slavu,
Tomu neće nikad
minut vijenac glavu."
119.
A taj vijenac nesi
na grob širok lakat,
Gdje ćeš nać u dolu
slavsku Vilu plakat.
Jer tu leže kosti
silnoga orline,
Što j' zakrilio letom
sve slavske krajine.
120.
Žarko dan svanjiva,
krvcom trava rosi,
Grom topova nebom,
zemljom se pronosi.
Eto, braćo, ide
kći nebeskog roda,
Vraćajuć se s neba
na zemlju - sloboda.
121.
Zlatnim mačem misli
duh skrši veruge,
Te dopre slobodan
i u naše luge.
Ko što pčela iza sna
glas probudi Vesne:
I u naših luzih
svaki um uskresne.
122.
Veselo izlete
na dvor ko metulji
I udare glasom
slatkim ko slavulji.
I doli i gore
zamnješe od veselja,
I srca i duše
stravi divna želja.
123.
Nada sve se uzdignu
s krilima velikanskim
Pod nebo naš oro
s klikom proročanskim.
Al domalo opet
studen sjever dunu,
Te rasprši pticâ
slutnju slasti punu.
124.
Kano pokoljenje
grešno Izraila
Do dušice pustoš
istrijebi nemila:
Tako mu izumroše
il dušom il tijelom
Druzi, nadajuć se
željno danku bijelom.
125
Samo ti preosta,
drugog vijeka dube!
Ti moj Miovile,
bijeli naš golube!
Te ko Aron gledaš
sad tvoj narod smjeli,
Gdje pustoš ostaviv
u Kanaan se dijeli.
126.
Kano ptica, gnijezdo
koj zavio snijeg ljuti,
Pokraj gnijezda sjedeć
rascviljena šuti:
Tako i ginu prorok,
pjesnik uzajmnosti,
Dok mu u grob ne panu
i nada i kosti.
127.
Al opet ukloni
jug na nebu bure,
Zaigraše srca
ko žice tambure.
Na nebu slovinskom
sto zvijezdâ zablista,
Sto slavuljâ pjevnu,
čim gora zalista.
128.
Nu kad jednom planu
osvješćenja zublja
I zarže Đurđev
zelenko ko trublja:
Tad će se razigrat
svaka duša troma,
Kan beskrajno nebo
od silnoga groma.
129.
Ej ustat će Marko
kad dođe to doba,
I Matjaš sa svojim
vojaci iz groba;
Sveti mač će u ruci
ići od roda k rodu,
Noseć u krilu staru
vjeru i slobodu.
130.
Nu pazite dobro,
braćo, na taj danak,
Da vas ne zateče
kano smrtni sanak;
Sakupljajte ulje
za svoje svjetilnice,
Jer će ga prethodit
tri dana od tmice.
131.
Mraz metulja, pčelu,
na polju zadavi,
Prvim blijeskom sunca
što svoj ulj ostavi.
Ne budite pamet
od pčele, metulja:
Koje svak bljesk izmami
i u smrt zaljulja.
132.
Nije svaka iskra
sunca žar veseli,
Nije svaka svjetlost
već i danak bijeli.
Neg kad će se suncem
rastopit dno groba:
Znajte da j' proljeće! -
znajte da je doba!
133.
Nu nete čekajuć
duhom klonut, braćo,
Kad vam se ne bude
dan bez muke vraćo;
Jer prvo neg sunce
isteče - jest zima,
Prvo - neg dolazi
Vesna - bure ima.