Stanko Vraz — Đulabije III — Tekst

Stanko VrazĐulabije III

Broj otvaranja: 3176

III

(1838 i 1839)

Juž sie jesien konczy,
   liscie z drzewa leci: -
gdzie sie dwoje kocha,
niepotrzebny trzeci. -
(Krakowiak)
 
 
1.
U zemlji slovinskoj
   grad se vidi jedan,
Kano grad od pčelâ
   krasan i uredan.
U tom gradu stoji
   moja duša sada,
Dršćuć ko na drvu
   list kîm vjetar vlada.
 
2.
Oj grade, oj grade,
   hrano mojih željâ,
Što po carstvu svome
   krstio te Lelja!
Zašto sada mene
   s milom ti rastavi,
Te tužim ko golub
   samcat u dubravi?
 
3.
Oj grade, kolik si
   zvjezdnom nebu sličan,
Gdje ti blistaš od sto
   ljepoticâ dičan!
Pa zar ne dospijeva
   taj ures tvôj slavi,
Te ti meni ote
   i sunce ljubavi?
 
4.
Slatko žutovoljka
   žubori u čreti,
Bi reko, Nje diku
   svu će proizrijeti.
Dična ti je, dična;
   al sve već i veće
Dršćuć sluti srce:
   "Vijek tvoja bit neće!"
 
5.
Još me nij' sa sankom
   zora rastavila,
Pade mi na prozor
   ptica bjelokrila.
Pade i zapjeva
   pjesmu tužnu toli,
Te me još i danas
   od nje srce boli.
 
6.
Urani, urani,
   jadni moj junače!
Sunce se već rađa
   i na prozor skače.
Urani i zabi
   na te svoje vaje,
Jer tvoja se ljuba
   za drugog udaje.
 
7.
Već se crkvi sprema
   od svatova kita,
Gdje pop snahu čeka
   i ovako pita:
"Hoćeš li ga ljubit
   i danju i noću?"
Tvoja ljuba plače,
   ali kaže: "Hoću!"
 
8.
Oj ptice, oj ptice,
   crna zlokobnice!
Koja te donijela
   bijeda mi pred lice?
Ah pocrnjela ti
   snježnobijela krila,
Što si mi ti jadno
   srce probit smila!
 
9.
Jesen se naklanja,
   lišće s granâ lijeće; -
Gdje se dvoje ljubi,
   nij' potrebno treće.
Ah, moj listopade,
   dal'ko se odstranio!
Jer si mi najljepši
   ljeta cvijet stamanio.
 
10.
Nesretna je ptica,
   koju bura shvati,
Sred mora odnese,
   te ne ima gdje stati.
A kamo je ono
   srce nesretnije,
Što na srcu kuca
   u kom vjere nije!
 
11.
Znadeš li kako si
   šaptala bez broja
Usta mi ljubeći:
   "Uvijek... uvijek tvoja!"
Bog je čuo prisegu,
   pa pedepsa sada:
Ti si pogriješila,
   a strijelj na me pada.
 
12.
Tvoja usta su mi
   obricala radost,
A sad tužno krasna
   prolazi mi mladost.
Ti si me turila
   iz neba razbludâ -
Na zemlju već stranu,
   te sad ne znam kuda.
 
13.
Kad suza dozrije,
   padne ko jabuka...
A zašto ja plačem,
   ženo bjeloruka?
Po raju sam šetao
   dok sam bio s tobom,
A sad bih se mijenjao
   i s najgorim robom.
 
14.
Meke ko jastuci,
   bijele pahuljice -
To nje lijepe bijele
   ne b'jahu ručice:
Već Vila ogrli
   svoga prijatelja,
Te ga sad vijek nosi
   za njom travna želja.
 
15.
Ti slatki glasovi
   ko pjesme anđela -
Ne b'jahu, ne, riječi
   Njena grla bijela:
Već b'jahu čarobna
   rajske ptice pjenja,
Koja mi proleti
   vrh staze življenja.
 
16.
Luči vedre, tople
   ko dvije ljetne noći,
To nikad ne b'jahu
   Njene crne oči!
Već to b'jahu, brate,
   dvije nebeske svijeće,
Koje rasvijetliše
   praznost moje sreće.
 
17.
Ona sladost ljupka
   kano miris južni,
Ne b'jaše Nje ustî
   cjelov dušodružni:
Već bijahu do tri
   kapi rajskog meda,
Da sad bolje ćutim
   gorkost zemskih bijeda.
 
18.
Zvijezda koja pane
   s neba visokoga,
Vijek ne može naći
   natrag puta svoga.
Lijepo je u nebu,
   i ja jednom tu bih,
Al ne mrem pogodit
   na put koj izgubih.
 
19.
Nekoć mi trpaše
   ljubav na put sreće
Ruže i ljubice
   i sve ljepše cvijeće.
A sad na Golgotu
   krst mi veli nesti,
Suzam stazu rosti,
   trn u vijenac plesti.
 
20.
Opoji mi trudno
   srce san ugodan,
Te vidjeh sred mora
   otok divnorodan;
Oko njega stahu
   stijene od koralâ,
Gdje se sunce igra
   kano sred zrcala.
 
21.
Taj je otok labud
   što po moru pliva;
Taj je otok mjesec
   što iz mora siva;
Taj je otok kruna,
   što nikog ne tišti,
S koje sto kamena
   i sto zvijezda blišti.
 
22.
Kano svilen šator
   crna Arapina
Nad otokom tim se
   rastire vedrina.
Kao da ovo čuva
   mezimče prirode
Njišuć u kolijevci
   mora bez pogode.
 
23.
Najljepšimi dari
   iskiti ga mati:
Tu žuta naranča,
   lijer i ruža cvati,
Tu jug u kolijevci
   od cvijeća se ljulja
Pjesmom od golubâ,
   pjesmom od slavulja.
 
24.
Taj otok pučini
   morskoj toli omili,
Te vijek zatravljena
   oko njega cvili.
I brižno od njega
   sve otklanja bure,
Noseć mu ponude -
   šarene ljušture.
 
25.
Tu stoji med cvijećem
   stanak od mramore,
Kog mâ duša voli
   od najsjajnjeg dvora.
Tu dolazi često
   ko k studencu roblje:
Tu j' moje ljubavi
   kolijevka i groblje.
 
26.
Kad oko ponoći
   svijet se već utrudi,
Svak se dragi mrtvac
   makne i probudi.
Uskrsne tvâ prva
   riječca od ljubavi,
I šapćuć po groblju
   sa snom se rastavi.
 
27.
San meću s očiju
   razgovori tisi;
Probuđeni prše
   med lišće uzidisi;
A ljupkih cjelova
   družbica vesela
Sjeda na cvijet ruže
   u prilici pčelâ.
 
28.
I ljubezni sanci
   dižu se iz groba,
Stvarajuć si tijela
   od lijepih spodoba:
Stiču modra krila,
   na njih zlatne pruge,
Pršeć po cvijetnjaku,
   tražeć svoje druge.
 
29.
Tim se i suze prenu -
   radosti dječica -
Iz zraka se liju
   ružicam na lica.
Najmučniji j' uskrs
   vjeri tvojoj jadnoj...
Ona stenjuć puze
   po zemljici hladnoj.
 
30.
A kad sve se prene,
   mio žamor nastane
No kad za dvije duše
   dan ljubavi svane.
Da ti j' slušat kako
   to razbludno traje,
Mnio bi da si došo
   u vilinske raje.
 
31.
Kolikokrat Njeno
   ime bude zvano!
A na divan njemu
   moje odazvano.
Tako tajni šapat
   sve slijedi riječ po riječ,
Stravljeno si služeć,
   ljubezno se dvoreć.
 
32.
I ti razgovori
   tolik čas se čuju,
Dok nestane noćnih
   pjesama slavuju.
Kako svanu jutrom
   pjesme golubove:
Sve umukne, i opet
   padne u grobove.
 
33.
Raspjevao si se
   stravljen slavulj veće,
Tihom noćcom tjeran
   od boli ljubeće.
Sad se ti rasplači,
   ostavljen golube,
Usnama rastuži
   što se već ne ljube.
 
34.
Kad si se rasplako,
   rastužio u jadu,
Tada nebom krila
   prostri pram zapadu,
Gdje na tuđem spava
   golubica krilu;
Srni, kloni, pani,
   razmini u cvilu!
 
35.
Tamo gdje jug diže
   krila, beskonačne
S neba motre zvijezde
   očma modrozračne,
Tamo stoji polje,
   na polju brežuljak,
Na brežuljku lipa,
   na lipi slavuljak.
 
36.
Tu vi, kad se pjesnik
   sa svijetom oprosti,
Položite u grob
   njegve trudne kosti.
Nek sluša slavulja,
   lišća zbor šapćući
I glas žetelicâ,
   kad prolaze kući.
 
37.
Kad ste sahranili
   kosti ispod trave,
Ne meć'te mu na grob
   zlatan vijenac slave;
Jer tko je iz čaše
   od ljubavi pio,
Već je za života
   pod vijencem hodio.
 
38.
Već vi na hum grobni
   ploču zavalite,
A na ploču riječi
   ove postavite.
"Pjesnik, rajske ptice
   čujuć pjevanje milo,
Nij' ni osjetio
   teško ljetâ krilo".
 
39.
Glasi pjesnî mojih,
   u tužnoj prilici
Od ljubavne sreće
   vjerni nadgrobnici!
Ruka mâ s tim riječma
   na grob vas prostijera:
Ostavi nas sreća,
   al nam osta vjera.
 
40.
O ti crni prami,
   koji mi njekoć milo
Vruć obraz hladiše
   ko vjetrića krilo:
Sad ih tek poznavam,
   da su guje ljute,
Sve u rascviljeno
   srce zagriznute.
 
41.
Ustiju riječi što ih
   duša poslušaše,
Bi reć da ju isti
   anđeo u raj zvaše:
Ah koliko sada
   strašno mi se čine,
Ko trublja od suda,
   il trijesak s visine.
 
42.
I očiju Njenih
   pogledi - te strile!
Što su mi srdašce,
   dušu zarobile:
Ah da sad slobodno
   puste ta dva roba,
Te ja ne bih vuko
   verig ća da groba!
 
43.
Usta su Joj puna
   božanskoga smijeha,
Oči vedre, jasne,
   čiste i bez grijeha.
Moje usti nijeme,
   oči roneć suze;
Jer što mi da nebo,
   to mi zemlja uze,
 
44.
Čuješ, moj prstene!
   rajska ptico moja!
Tebe žude, ištu
   želje moje bez broja.
Ah, vrati se, vrati,
   u raj nam otprti,
A u raju mjesto
   za nas je - do smrti.
 
45.
Meni j' ko u staklu
   zatvorenoj ribi,
Il metulju, dječak
   što ga iglom pribi.
Riba i metulj krilma
   trepću bez umora,
Al ne mogu prijeći
   uskoga prostora.
 
46.
Oj mog srca ptico,
   oj moja ljubavi,
Zašto ti se opet
   kod mene ujavi?
Istina, još ima
   u prsiju mjesta.
Al si zaman došla,
   jer hrane već nesta.
 
47.
Ajd na one kraje
   gdje ti je stajala
Zipka, a uz zipku
   sestrica pjevala;
Gdje su ti "tri žene"
   prorekle njekada
Baš radosti malo,
   ali puno jada.
 
48.
Evo, znam, tu moja
   rodila se sreća,
I streptala krilma
   ko leptir proljeća.
Da, ovo je mjesto,
   gdje ju ja ostavih,
Gdje u kolo smjelo
   uhvatih se Slavi.
 
49.
Evo zrak što mi je
   kolijevku natkrivo,
Vjetrić što se s njime
   natjecao živo;
Evo lipe gdje sam
   čito Omera za dne,
Ili Vile slušao
   do hore zapadne.
 
50.
Ovdje je gaj gdje te
   Lada prigrlila;
Gdje si se u kolo
   uhvatio Vila.
Ovdje je i dolina,
   ovdje i studenac,
Gdje na glavu draga
   metnula mi vijenac.
 
51.
Evo gaj, u kolo
   gdje se hvata vilâ,
I studenac, Lada
   gdje me zagrlila.
A dušu mi rajskim
   željam nadahnula,
U ruke podala
   tamburu Tibula.
 
52.
Slušaj po dolini
   pjesme milovanja,
I slavuljâ žubor,
   što srcem ozvanja.
Ne ozvanja više
   glas Vilâ slovinskih
Niti slatki žubor
   pticâ žeravinskih.
 
53.
Želja te je vukla
   amo neprestance,
Gdje mladost spletala
   od cvijeća ti lance.
Al ih ti rastrže,
   te sad tražiš radost,
Otkle ti ju progna
   nepokojna mladost.
 
54.
U dalekoj stranoj
   zemlji stoje sade
Sreća, pokoj, radost
   i sve tvoje nade:
Tu ti zarobljeno
   srce je ubogo,
Kukavice jadna!
   Višnji ti pomogo!
 
55.
Bolji j' jedan danak
   radosti proljetne
Nego sto godinâ
   od dobe bescvjetne.
I meni dadoše
   taj dan dvije usnice,
Al me sada stoji
   teške godinice.
 
56.
Kad me njegda mati
   u zipku dijevala,
Prekrstiv me svagda
   suze si lijevala.
O sada razumim
   skrb i suzna lica:
Ništa sretna ne ču
   od mojih Rođenica.
 
57.
Dok me sprovađahu
   svud molitve tvoje,
Slobodne i mirne
   b'jahu prsi moje;
A sada, zelena
   čim te trava krije,
Hiljada strelica
   moje srce bije.
 
58.
Da ti mogu opet
   na krilu počivat,
Piti dah od usta
   i o raju snivat!
Ah da je to meni,
   znala bi dušica
Gdje izvire žednim
   voda zabitnica.
 
59.
Prstene prodani,
   vijenče moj zeleni!
Tko će opet vratit
   tvoju ruku meni?
Svijet što mi ju ote
   prot volji odzgora,
Opet jednom vratit
   mora ju te mora.
 
60.
Brodar ide na sve
   četir strane svijeta,
Al ga vjetar kući
   odnese opeta.
Gdje si ti, moj vjetre,
   čekan od dne do dne?
Te bi me vratio
   na obale rodne?
 
61.
Koliko na tebi
   Savo brodâ ima!
Kol'ko te prepliva
   Košut s jelenima!
I ptica i ribâ,
   i ljudi prebrodi!
Samo jedan na tebi
   broda ne nahodi.
 
62.
Viđam vas opeta,
   zdravo mi sveđ bili,
Vi krajevi meni
   i ljubavi mili!
Oj zdravo mi bio,
   ti rajski svijete moj,
Gdje mi sunce izišlo
   i zašlo u pokoj.
 
63.
Evo soba gdje mi
   kano zvijezda tajna
Rasvijetila dušu
   Nje ljepota sjajna.
Evo vrata i prag,
   gdje mi kob uzroči,
Da se sastadoše
   dvoje blaženih oči.
 
64.
Evo ti je potok,
   gdje još vidjeh lani,
Rajskom svôm ljepotom
   gdje sve kolo zani.
Evo je i prozor,
   gdje zoru čekaše,
I na "Dobro jutro"
   "Bog daj" mi vraćaše.
 
65.
Eno zelen travnik
   gdje u bujnoj travi
Braše cvijeće, pletuć
   vijenac mojoj glavi.
Eno prodol, za nju
   gdje kupih jagode,
Vrelo, gdje rukama
   zacrpi mi vode.
 
66.
Zelene gorice,
   gdje su vaše Vile,
Što su njegda ovdje
   pojuć žito plile?
Ah ošle su, ošle
   za tragovi sestre,
Jer sad drač i kukolj
   polja, livade stre!
 
67.
Jeko starog grada,
   gospodarko draga!
Zašto ne prelaziš
   već visoka praga?
Minuše vremena,
   ne ima krasne mome:
Zato ostavljena
   mučiš mramorkome.
 
68.
O gdje si mi, mila,
   mila ko mio sanak?
Sunce se već smira,
   ostavlja me danak.
Tebe ne ima: ja sam
   ko metulj sred travnja,
Što još cvijeće traži
   ocvalo odavnja.
 
69.
Krasan si moj kraju,
   sva su mjesta ista;
Al od cvijeta sreće
   nij' već nijednog lista.
Samcat po njih šećem
   s tugami bez broja,
Ko po groblju djece
   Slava mati moja.
 
70.
Ko ptica pitoma,
   od djeve prognana,
K njoj se opet vraća,
   gdje ju čeka hrana: -
Tako i Tvoj obraz,
   iz prsî istjeran,
Vraća se na staro
   mjesto opet, vjeran.
 
71.
Gle sa Velebita,
   Vitoša, Triglava
Gromoglasnom trubljom
   pozivlje te Slava.
Što su otkupili
   djedi krvcom teškom,
Sad ti brani s dušom
   hrabrom i viteškom.
 
72.
Ko riba na mjestu
   ja se istom krećem;
Ona me uhvati
   i sad veže cvijećem.
Istina, ja vidim
   još slobodu onu,
Al da ju prigrlim,
   već mi ruka klonu.
 
73.
Ti si, o junače,
   svijetu i svom rodu
Teškom krvcom kupio
   slavu i slobodu.
Al te svijet prevari
   za slobodu, slavu,
Metnuvši ti vijenac
   od trnja na glavu.
 
74.
Pram istoči rijekom
   teška krv se lije,
Suprot tri svijeta
   naš se junak bije, -
Bije, tuče, davi
   aždaju triglavu,
Da spasi slobodu
   i vjeru i slavu.
 
75.
Dok si moja bila,
   donosih ti na god
K dobru jutru cjelov
   i niz slatkih jagod.
Danas, kad te meni
   već hudi svijet uze,
Donosim ti kitu,
   na kiti tri suze.
 
76.
Prva suza kaže:
   "ljubih te njekada!"
Druga suza vapi:
   "ljubim te i sada!"
Treća suza u ta
   prisiže ti slova:
"Ljubit ću te, dušo,
   u vijeke vjekova."
 
77.
Tužan ti je oblak,
   kog večer pozlati,
Nu opet domala
   u crno obrati.
A kam' su tužnije
   one oči jadne
Kojima navijeke
   sunašce zapadne.
 
78.
Kada sjedim pokraj
   svilena divana,
Gdje Ona sjeđaše
   za vedrijih dana;
I kad na to mjesto
   pogledam očima,
Moram da uspredem
   jer tu Nje već nima.
 
79.
Kad gledam u kamin
   titrajuće plame,
Što ti nekad čarno
   opsijevala prame:
Morem te zavapim:
   "Zašto Nje nij' odi,
Ta tu se prostora
   toliko nahodi!"
 
80.
Za zelen-goricu
   lete do dvije vrane,
Moje srce žežu
   do dvije gorke rane.
Prva: što tol' krasnu
   Ti ju, bože, sazda;
Druga: što ta krasnost
   pusti me na vazda.
 
81.
Domovino moja,
   puna sjajnih zraka!
Majko sokolova,
   majko od junaka!
Uvijek sokolove
   sinke vidla zdrave!
Nad tobom izašle
   zvijezde pune slave!
 
82.
Koliko, koliko,
   sveta majko moja!
Ti od tuđinaca
   trpiš zla bez broja?
Kano ranjen junak,
   nad kim lijeću vrane,
Čekajuć dok jadan
   bolju ne izdane.
 
83.
Kol'ko od nevrijednih
   sinov, jadna mati,
- Jadi ih ubili! -
   tuge ti propati!
Što s' u tuđe krilo
   kleti odmetali,
Vrativši se svetu
   grud ti probijali.
 
84.
Kol'ko od nevrijednih
   sinov, jadna mati,
Ti ranâ ne primi,
   tuge ne propati!
Što se u tuđinsko
   krilo nametnuše,
Gradeć ti nevolje
   rascviljene duše.
 
85.
Nu osta ti vjera,
   zvijezda posred noći:
Ta će tebi svijetit
   kuda god ćeš poći;
Ta će tebe spremat,
   tješit i slobodit,
Opet tebe k slavi
   i slobodi vodit.
 
86.
Al ti osta stalna,
   divna, čista žena,
Od vjekova u prah
   vijek neoborena:
Kano križ gvozdeni
   na visokoj gori,
Koga sjever bije,
   nu vijek ne obori.
 
87.
Zdrava bila, ti ćeš
   ljepše vidit dane,
Osvetit će se obraz,
   zamladit se rane;
Tebi će se klanjat
   kule i mečiti:
Što je tvoje bilo,
   tvoje će opet biti.
 
88.
Prosti, da te zovu
   usta ljubogrešna,
O ti mojih dana
   zvjezdice utješna!
Prosti, da na tvoga
   hrama prag ti mećem
Vijenac urešeni
   zelenju i cvijećem.
 
89.
Kol'ko godin, rijeko,
   na tvom brijegu stojim,
Prošle vijeke gledam,
   naše jade brojim.
Mnogo krasnih dara
   došlo već od boga,
Al za moju ljubu
   sam vijenac od gloga.
 
90.
Put je tvoj još dalek,
   glibava je staza,
Krv ti curi s nogu,
   znoj kaplje s obraza.
Tu se ti počini
   i muke odmori,
Da te smrt ne stigne
   u zelenoj gori.
 
91.
Gleđ'te, moja braćo,
   kako mileno je!
Kako mirno spava
   rajsko čedo moje!
Nemojte ga budit,
   niti okom krenut;
Doć će Đurđev danak:
   samo će se prenut.
 
92.
Brzo sakupite,
   (doba je već kratka),
Pred putnicu djen'te
   cvijeća, voća slatka.
Te će imat čim se
   ukrijepit, zabavit,
I prenuvši svoje
   tuge zaboravit.
 
93.
Zlatom i skrletom
   tvoji vrazi sjaju,
Čim ti ostavljena
   u uboštvu, vaju.
Nu ne budi moja
   sveta mati tužna!
Međer si uboga,
   pa i nikom dužna.
 
94.
Vrh glave ti soji
   vijenac lipnog cvijeta.
A ruke u krilu
   čiste ko djeteta;
A tvojim vragom sjajna
   kruna je vrh glave,
Nu od tvojih rana
   i ruke krvave.
 
95.
Nu tko može božju
   okrenut odluku?
Sreća će pristupit,
   prihvatit ti ruku,
U visoke hrame
   odvest te, nevjesto,
Gdje ti je od boga
   odlučeno mjesto.
 
96.
Visoke planine
   svoje, srebra pune,
Meću ti na glavu
   orijaške krune.
Dunaj, Drava, Sava
   nosi pas od zlata,
Troje more miraz
   bisera i zlata.
 
97.
A kakov će poklon
   sinak tvoj donesti
Dostojan najmlađoj
   od Slave nevjesti?
Samo jednu riječcu
   malenu i kratku,
Nu kao od spasenja,
   slovo - rajskoslatku.
 
98.
Već ju j' zabilježio
   na prvi list ljeta
Cjelovom upisao
   sred ružina cvijeta;
S večera njom krila
   jugu nadahnuo,
I sred tajne noći
   zvijezdam prišapnuo.
 
99.
Ah ne smi je kazat
   sad još sinak tebi,
Ali su ju čuli
   anđeli na nebi.
Doć će Đurđev danak,
   nebo će se otvorit,
Zlatnimi trubljami
   riječ s neba proorit.
 
100.
Što će onda kruna
   svijet ponudit tebi,
Ti nećeš neg lipov
   vijenac uzet sebi;
Posljednji raskršit
   svijetu mač krvavi,
Vladat čovječanstvom
   u miru i slavi.
 
101.
Nosi, Vilo moja
   na svom tankom krilu
Moj slovenski pozdrav
   na slovensku Zilu;
Gdje pod cvjetnom lipom
   plešu momci krasni
I djevojke čiste
   kano mjesec jasni.
 
102.
Silena tu bura
   od sjevera puše,
Da se Zvon i Dobrač
   i tresu i ruše.
Rijeke uspredaju,
   al, ko mati prava,
Ipak ne ostavlja
   svoju djecu Slava.
 
103.
Tu ćeš naći do dvije
   šipke kolijevčice,
U ko'e proricaše
   dobro Rođenice.
Tu dva sinka Slava
   poljubi u čelo, -
Tu i ti dva vijenca
   ostavi veselo.
 
104.
Dalje pram zapadu
   u mirnom zavjeću
Stoji narod veseo
   ko dijete u cvijeću.
Slabo ih kraj hrani,
   al ko ptice nebom
Veselo rashode
   svijetom se za hljebom.
 
105.
I tu kitu blagoj
   čeljadi ostavi,
A majku mi Slavu
   tim slovom pozdravi:
"U tih hridih ne imaš
   ni srebra ni zlata,
Al si tu, carice!
   na srcih bogata."
 
106.
Tam niže k istoku,
   riječju groma punom
Gdje pravjeki Triglav
   govori s Perunom, -
Ti napiši zlatnim
   perom nasred stijene:
"Vječna slava pijevcu
   Ilirije oživljene!"
 
107.
Tu leži raj jedan
   pod strehom Triglava,
Kog drži ko dijete
   u naručju Sava,
I čim ga kao mati
   milo gleda i ljulja,
Zabavlja ga pjenjem
   vilâ i slavuljâ.
 
108.
Usred toga raja
   naći ćeš nje zrcalo,
Cvijećem ohvaćeno -
   nać jezero malo:
Kod jezera toga
   duše golubinje
Dvije Slovenke divne,
   Vile jezerkinje.
 
109.
Kad na Đurđev danak
   na vodu urane,
Te od zapada vjetrić
   na jezero dahne:
Metni na talase
   južnih strana cvijeće,
Koje tu ne rodi
   onda još proljeće.
 
110.
Talasi će od njeg
   vijence, kite sviti,
A na brijeg skačući
   tihi šapat iti:
"Evo, seko, uzdar
   od vašega druga,
Što stoji daleko
   na krajini juga."
 
111.
Slavan si, Triglave,
   care groma i trijeska!
Na glavi tri krune
   od divnog ti blijeska:
Kruna sunčanog zlata,
   kruna srebra snježnog,
I dar Vila - kruna
   od nevena nježnog.
 
112.
Slavan si ti s toga
   i s tvoje kćerce Save,
Al si kamo slavniji
   s krasnih kćeri Slave, -
Kćeri, što se šeću
   po zelen-dolinah,
Kan ovce pod okom
   stara čobanina.
 
113.
Krasna je Gorenka
   kad kućom upravlja;
Krasna, u kolijevci
   kad čedo uspavlja;
Krasna je kraj vatre
   i kraj kolovrata,
Krasnija i draža
   od srebra i zlata.
 
114.
Krasna je Gorenka
   na stanu planinskom
Gorske vile pjesmom
   kad budi slovinskom;
Krasna, kad na polju
   ljeti srpom vlada,
Il pojuć kad rani
   na vodicu mlada.
 
115.
Krasna je Gorenka
   kad se raju kreće,
Krasna, u bjelini
   u crkvu kad šeće;
Krasna, kada šuti,
   il šapće ili zbori:
Ko anđeo u nebu,
   ko vila u gori.
 
116.
Čije god, Gorenke,
   oko vas vidilo,
Njemu se deveto
   nebo otvorilo:
I ja kad pomislim
   na čas tol'kih dikâ,
Srce mi uzigra
   kano trepetljika.
 
117.
Idi, čedo duše,
   pjesmo tankokrila!
Dalje gdje na nebu
   sjaje zvijezda mila.
Pod tom zvijezdom stoji
   grom mladog pastira,
A na grobu trune
   ostavljena lira.
 
118.
Na grob metni vijenac
   od cvijeća lipova,
Na svaki napiši
   list evo ta slova:
"Tko se i jedan danak
   čist borio za Slavu,
Tomu neće nikad
   minut vijenac glavu."
 
119.
A taj vijenac nesi
   na grob širok lakat,
Gdje ćeš nać u dolu
   slavsku Vilu plakat.
Jer tu leže kosti
   silnoga orline,
Što j' zakrilio letom
   sve slavske krajine.
 
120.
Žarko dan svanjiva,
   krvcom trava rosi,
Grom topova nebom,
   zemljom se pronosi.
Eto, braćo, ide
   kći nebeskog roda,
Vraćajuć se s neba
   na zemlju - sloboda.
 
121.
Zlatnim mačem misli
   duh skrši veruge,
Te dopre slobodan
   i u naše luge.
Ko što pčela iza sna
   glas probudi Vesne:
I u naših luzih
   svaki um uskresne.
 
122.
Veselo izlete
   na dvor ko metulji
I udare glasom
   slatkim ko slavulji.
I doli i gore
   zamnješe od veselja,
I srca i duše
   stravi divna želja.
 
123.
Nada sve se uzdignu
   s krilima velikanskim
Pod nebo naš oro
   s klikom proročanskim.
Al domalo opet
   studen sjever dunu,
Te rasprši pticâ
   slutnju slasti punu.
 
124.
Kano pokoljenje
   grešno Izraila
Do dušice pustoš
   istrijebi nemila:
Tako mu izumroše
   il dušom il tijelom
Druzi, nadajuć se
   željno danku bijelom.
 
125
Samo ti preosta,
   drugog vijeka dube!
Ti moj Miovile,
   bijeli naš golube!
Te ko Aron gledaš
   sad tvoj narod smjeli,
Gdje pustoš ostaviv
   u Kanaan se dijeli.
 
126.
Kano ptica, gnijezdo
   koj zavio snijeg ljuti,
Pokraj gnijezda sjedeć
   rascviljena šuti:
Tako i ginu prorok,
   pjesnik uzajmnosti,
Dok mu u grob ne panu
   i nada i kosti.
 
127.
Al opet ukloni
   jug na nebu bure,
Zaigraše srca
   ko žice tambure.
Na nebu slovinskom
   sto zvijezdâ zablista,
Sto slavuljâ pjevnu,
   čim gora zalista.
 
128.
Nu kad jednom planu
   osvješćenja zublja
I zarže Đurđev
   zelenko ko trublja:
Tad će se razigrat
   svaka duša troma,
Kan beskrajno nebo
   od silnoga groma.
 
129.
Ej ustat će Marko
   kad dođe to doba,
I Matjaš sa svojim
   vojaci iz groba;
Sveti mač će u ruci
   ići od roda k rodu,
Noseć u krilu staru
   vjeru i slobodu.
 
130.
Nu pazite dobro,
   braćo, na taj danak,
Da vas ne zateče
   kano smrtni sanak;
Sakupljajte ulje
   za svoje svjetilnice,
Jer će ga prethodit
   tri dana od tmice.
 
131.
Mraz metulja, pčelu,
   na polju zadavi,
Prvim blijeskom sunca
   što svoj ulj ostavi.
Ne budite pamet
   od pčele, metulja:
Koje svak bljesk izmami
   i u smrt zaljulja.
 
132.
Nije svaka iskra
   sunca žar veseli,
Nije svaka svjetlost
   već i danak bijeli.
Neg kad će se suncem
   rastopit dno groba:
Znajte da j' proljeće! -
   znajte da je doba!
 
133.
Nu nete čekajuć
   duhom klonut, braćo,
Kad vam se ne bude
   dan bez muke vraćo;
Jer prvo neg sunce
   isteče - jest zima,
Prvo - neg dolazi
   Vesna - bure ima.




Powered by VegCook.net

© 2006-2024 cuspajz.com