Učitava se... |
Prošla je godina dana.
Martin Semić prebolio je svoje materijalističke doživljaje. Svede li se konačno sve na materiju, dobiva li se odgovor što je materija i ovi fantastični oblici života koje gledamo oko sebe? Materijalistička teorija ubila je samo materijalnog osobnog boga. No zar Pavao apostol, koji je slično doživio, ipak ne propovijeda Boga? I oni su božanstvo neprolaznog Boga promijenili u prolaznu sliku, sličnu prolaznim ljudima i pticama, i "četveronošcima" što plaze.
Sumnje koje su već u Semiću oborile jedan svijet, nisu se ni sada stišale.
Rezultanta ljudskog mišljenja sastoji od određenog broja komponenata, kojih smo svjesni i nesvjesni. No ne događa li se da jedna komponenta, do koje naknadno dolazimo, odlučno promjenjuje broj rezultanta? Sokrat je pošao sa stanovišta da ništa ne zna. I tada je Semić došao do toga da je pjesma ono što mi najodlučnije mislimo da znamo. Istine su čovjeku kao pužu kućica. Istine su materijalne kao i bogovi. Nema istina. Nema ih! Ljudi, pošto su tu, moraju da žive, a istine im trebaju kao i kisik, hrana, svjetlo i toplina. Semić je opet osjećao Boga, o kojemu nije imao nikakvih predodžaba. On je postojao, jer je duša njegova zahtijevala.
Semić je vidio kako na sve strane nestaje vjere u Boga i u najširim slojevima. No većina ljudi bila je premalo religiozna da ga iznova traži. Ostavši bez vjere, trpjeli su oni besvjesno. Semić je vidio oko sebe, što se uvijek u historiji događalo, kad su narodi gubili vjeru u svoje bogove. U masama su se razriješili najniži instinkti. Svuda je zavladao razvrat. No što je značio taj razvrat? Semić je vidio u tom očaj za izgubljenim Bogom. Kroz opojenost bježe ljudi od svijesti. U ono stanje kad duša daje. Kad najjače svoje daje. Kad se nad svih pet ćutila spušta mrak i duša sama nesvjesno dolazi u doticaj s nekim nepoznatim, novim o tajanstvenim svjetovima.
O, kako pusto je u ovom trodimenzionalnom svijetu.
U njegovoj duši probudila se neka apstraktna ljubav prema svim ljudima. Sve je opravdavao. Nikoga nije osuđivao. Dobivši ćušku po jednom obrazu, on je pružio i drugi: Dopustivši svakomu da čini nasilje na njegovoj duši, on je posvema izgubio svoju ličnost. Svaka volja je grešna. I kada je u početku osjetio pobunu u sebi i ćušku uzvratio ćuškom, on je još istog dana bio kažnjen za svoj čin. I za najmanji grijeh bio je najokrutnije kažnjavan.
Je li to bilo ludilo, fiksna ideja ili slučaj? Ne! Kazna je uvijek dolazila neminovno. U svakom slučaju bez ijedne iznimke.
Otada je jedina knjiga što ju je Semić nosio uza se bila "Novi zavjet". Tu je nalazio rješenje za sve svoje krize.
Najmanje jedanput u mjesecu opio bi se do besvijesti. Kriza ujutro. Krvave podbule oči u zrcalu. Bjeloočnica isprepletena finim crvenim nitima. Lice zaplakano. Iznakaženo i iscereno od smijeha. Boli, boli, mnogo boli bilo je u svakom potezu njegova lica. Lice, kojega su doživljaji iskrivili u masku neprijatnu ljudima.
Oči bolesne, ugašene, stale bi tek u pijanstvu sjati. Tek onda moglo se u njih gledati bez neprijatnog osjećaja. Zasjale bi. Kao da su se nekakve zavjese u njihovim dubinama razmaknule. A iza njih bila je mrtva duša. Kao malo mrtvo dijete. Na odru. U bjelini. Opkoljeno sa mnogo svijećica. I mnogo malih žalosnih anđelića. Bijelih kao vosak u crnim haljinicama. I sve je bilo nepomično. Do otajstva nepomično. Obasjano mrtvom bijelom svjetlošću.
Možda se sve to moralo dogoditi zbog toga da podnese što mu se kasnije u životu događalo. Mati je njegova istom kasnije stala umirati u njegovoj duši. Otkidala se i bolju čupala iz njegove duše. Onda poslije pogreba učinilo mu se to tek časoviti rastanak.
Sve bijesne osjećaje što su se u njemu javljali, kad je gledao svog oca, raskidao je u svojoj duši. Sjedio je na divanu i promatrao ga nepomičan kao mrtvac.
Osjećao je samo čamu i umor. Umoran je bio od ljudi što su se oko njega kretali. Umoran od ulica kojima je prolazio. Umoran od razgovora što ih je slušao. Sve to toliko puta čuveno, viđeno, doživljeno, gubilo se u sivosti i njemu se činilo kao da u ovom gradu živi sam u nekom gluhom, praznom prostoru.
Tada se jednog dana dogodilo i to da je Ana rodila mrtvo dijete. Najstrašnije kod svega toga bilo je to da je otac djeteta bio Karlo Žgalin. No Martin je i tu osjetio samo sudbinu. S njim se već dogodilo to da je, saznavši za taj slučaj, razgovarao sa Žgalinom na ulici kad su se susreli. Ha! Ha! On mu je čak i ruku dao na rastanku.
Žgalin, da, to je bio vrlo čudnovat tip. Čovjek ljubezan na sve strane, koji je imao prijatelja među vođama svih političkih stranaka. Nijedna promjena na vladi nije ga nalazila nespremna. Njegovo mišljenje uvijek se podudaralo s mišljenjem čovjeka s kojim se razgovarao. Nalazeći se između dva protivnika on je tako vješto namigivao i s jednim i s drugim, da su obojica vidjela u njemu svog prijatelja. Jednom riječi, moglo ga se označiti kao vrlo darovitu političku kokotu. Imao je veza na sve strane. U gradu nije bilo nijedne važnije ličnosti s kojom on ne bi bio dobro poznat. Postizavajući svoju karijeru, on nije pravio nikakvih velikih skokova. On se pomicao naprijed sporo, ali stalno. Do sada stekao je sjajnu advokatsku pisarnicu u sredini grada. Vrlo fina odijela je nosio, vrlo fine cigare pušio. Automobila još nije imao, ali svake se nedjelje bar jednom u njemu provezao gradom. Jednakom je vještinom razgovarao s jednim političarom, kao i s jednim boemom. Govorio je s klerikalcima i s komunistima, a da se nikad nije znalo je li on klerikalac ili komunista. O njemu se sa stalnošću moglo utvrditi samo to da je ljubezan čovjek.
Sve slikarske izložbe polazio je i gledao na slike očima skromnog znalca i oduševljenog poštivaoca umjetnosti. On je bio onaj koji je na dan otvorenja izložbe prvi pohrlio da stisne ruku slikaru koji je izlagao. Književnike je usrdno molio da mu šalju knjige s njihovim potpisom. Svakako s potpisom! On je dospijevao na sportska igrališta, u kazalište, na sve koncerte i na sve javne skupštine. Gospođe je upravo očaravao svojim plesom i ponašanjem. Imao je dapače dosta ugodan tenor, i mogao je da se sam prati na klaviru. Kad se o kojem evropskom piscu stalo da govori ili piše u novinama, on je prvi naručio cjelokupna njegova djela! Uvijek je bio u prvim redovima. Pod Austrijom i u Jugoslaviji! No unatoč tome, nitko ga nije mogao prekoriti zbog nedosljednosti. On je postizavajući svoju karijeru graciozno proplesao vanstep kroz sve političke Scile i Haribde. Iza njega nije ostajalo ništa, izim možda malo njegovog ljubljenog parfema od miješanog cvijeća.
U jednom džepu imao je bizarnu dozu za cigarete, a u drugom još krasniju za cigare. A nalazile su se kod njega uvijek vrlo rijetke i cigare i cigarete; eto, i s ovakvim sitnicama je začaravao.
U svom rodoslovlju s majčine strane imao je dva vrlo zaslužna muža iz ilirskog preporoda. On je to kakvom zgodom istaknuo na vrlo skroman način. On neće da odatle crpi nikakvu korist. On hoće da ga se cijeni zbog njegovih zasluga. On se mora pokazati dostojan svojih slavnih pređa.
Stan njegov odisao je čarom skromnog poklonika lijepih umjetnosti. Bilo je tu i čarobnih ćilimova i svakakvog narodnog veziva. Istok i zapad. On je bio orijentiran na sve strane. Čak i to se desilo da je baka njegova oca bila Srpkinja, što je on i to tako rado isticao kao i ona dva zaslužna ilirca s majčine strane. Dogodilo se i to da je njegov sluga Johan, što je stajao u predsoblju, bio Slovenac. Nasamo je s njim govorio njemački, a pred društvom iskrivljenom hrvaštinom, koja je imala da bude slovenski jezik.
On je bio dijete svoga vremena.
Žgalin je poznavao Nietzscheova natčovjeka, stajao je i sam "nad stvarima", a u unutrašnjosti svoje sobe čak i nad moralom. Možda mu je samo prirođena skromnost branila da te svoje ideje ističe u javnosti. A možda i što drugo. Uostalom, on je u običnom životu bio nazora da su sve filozofije pretjerane.
Žene, to je možda jedino bilo što je on iskreno volio. To je čak bila i njegova slabost...
Sad je kod njega bila služavka Višnja. Mlada djevojka. Nije imala više od osamnaest godina. Kad ju je prvi put vidio, imala je na sebi tanku crvenu bluzu s bijelim okruglim pjegicama. Dojke su joj se pod bluzom bujno crtale. I stasita je bila. Opaljena suncem. Kad se smijala, vidjela su se dva niza bijelih zubi.
Kod Žgalina bila je prvi put u službi.
Prva tri dana činilo se kao da je Žgalin ni ne primjećuje. Tada je treće noći na prstima ušao u sobu gdje je spavala Višnja. Ona se smjesta trgnula i uspravila u krevetu. On je sjeo do nje i počeo je grliti.
Višnja se otimala.
- Ne! Ne! Ja neću! Tako neću - branila se Višnja. - Ja hoću samo u poštenju.
Tako su govorile sve seoske djevojke. Žgalin ju je grlio i sve obećao.
Nekoliko noći poslije njega ušuljao se u sobu Johan. Dan kasnije donio joj je Žgalin jednu haljinu, Višnja se nećkala da je primi, ali haljina je zaista bila prekrasna.
Kad ju je primila, Žgalin je naglasio:
- To je zato jer si bila dobra one noći.
Višnja je te riječi prečula.
S Anom, tu je doista imao neprilika! Da bar djeteta nije bilo! To je još bila jedina utjeha, da se dijete rodilo mrtvo. No ni to nije bilo sve. Onaj odrpanac Petar Semić zaustavio ga je već nekoliko puta na ulici, kad je bio u društvu s vrlo uglednim osobama i počeo je vikati na njega. Bio je to neizrecivo gadan prizor. Stari Semić najprije je vikao, a onda najednom stao bi se smješkati i zamolio ga čik od cigarete. Žgalin mu je dao cigareta, ali on ga je i slijedeći put zamolio čik. I ruke je raširio da ga zagrli.
- Kako ste nesuđeni zete?! - vikao je stari Semić nasred ulice.
To je bilo strahovito. Ugled mu je kvarilo. S Martinom je bilo lako. On je shvatio filozofski, a Anica je bar isprva bila preponosna da mu se prva javi.
Samo taj stari Semić! On je postao Žgalinova sablast.