Hanibal Lucić — Tekstovi pjesama

Hanibal Lucić
Rođen: oko 1485. u Hvaru
Umro: 14. prosinca 1553. u Veneciji

Jur nijedna na svit vila
lipotom se već ne slavi,
jer je hvale sve skupila
vila ka mi sarce travi.
Ni će biti ni je bila,
njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
jur ni jedna na svit vila.

Pisac tih stihova u slavu ženske ljepote, Hvaranin Hanibal Lucić, jedan je od najznačajnijih predstavnika hrvatske pjesničke renesanse.
Lucić je pjesnik izrazito petrarkističke manire, ali i autor djela označenih intimnim koji je u stariju hrvatsku poeziju unio bogatije, izvornije pjesničke tonove. O njegovu životu sačuvalo se malo sigurnih podataka. Poznato je da je kao plemić bio svjedok pučkog ustanka Matije Ivanića te da se kao imućan čovjek držao po strani spram zahtjeva pučana, pred kojima bježi u Split i Trogir. Poslije propasti bune vraća se u Hvar gdje do kraja života obavlja razne javne dužnosti. Uz pisanje stihova i poslanica suvremenicima i pjesama u pohvalu, prevodio je Ovidija, a s nekim se piscima dopisivao, što je bio dio javnog i književnog života toga vremena.
Znatan dio svojih stihova uništio je u nastupu autokritičnosti, a ono što je ostalo, sačuvano je zahvaljujući njegovu sinu - koji poslije Lucićeve smrti 14. prosinca 1553. - u Veneciji tiska Skladanja izvarsnih pisan razlicih. Drugo izdanje njegovih dijela izašlo je 30 godina kasnije, također u Veneciji.
Pjesničko djelo Hanibala Lucića ima iznimnu književnu i povijesnu vrijednost. Uz nevelik broj ljubavnih pjesama, poslanica i prepjeva, Lucić je i autor prve hrvatske svjetovne drame Robinja. Djelo je napisano kao pjesničko-dramski spjev sa suvremenom, povijesnom temom te radnjom koja sadržava i jednostavnost pučke igre, što upućuje na njezino moguće porijeklo. Lucićevo pjesničko i dramsko djelo, nastalo u okruženju hrvatske renesansne poezije, živi i u našem vremenu kao jedno od njezinih najvrednijih ostvarenja.

Izvor: HRT