Dragutin Tadijanović — Daleko su od mene oranice — Tekst

Dragutin TadijanovićDaleko su od mene oranice

Pred Sveučilištem šetam s prijateljem
Ispod kestenova: on mi priča i priča
O književnosti, i kad, na koncu, smalakše,
Otiđe, kao uvijek, na objed k svojoj kući.

I uvijek tako: najposlije ostanem sam.
Tad stojim na mjestu i gledam bijednike
Kako šutke odlaze, nakon pranja suđa iz kog su gutali.
I gledam bijele golubove: lijeću iznad krovova.

I pođem tako, polako, u svoj stan sirotinjski, sam.
Tko može mislit da i ja nisam ručao?
Ta u mene su lakovane cipele
I sjajan crni štap.

O, mila majko moja!
O, mila dušo moja!
Ti još uvijek držiš:
Sin mi je u gradu gospodin.

Al sin tvoj živi u gradu od tuđe milosti
I pjesme piše, ha, ha... i piše pjesme!
Daleko su od njega očeve oranice,
Daleko su oranice... Nikad ih neću plužiti, nikad plužiti.