Dragutin Tadijanović — P.S. — Tekst

Dragutin TadijanovićP.S.

Poslije godinā bola i trpnje,
I šutnje, napisah nenadano
Trinaest pjesama, odjednom.
(Odjednom znači: od jutra do mraka.)
Pomišljao sam, prije toga: Kada bih
Napisao pjesmu, slučajno,
Na raskršća bih potrčao
Vičući: Ljudi, čujte me!
Il bih grlio u šumi stabla!
Ili bih plakao od ganuća!

A desilo se što nije vrijedno spomena:

Kad sam došao za večernji stol
U domu gdje živim s ljudima stranim,
Nikome ne rekoh ni jednu riječ
O sreći: stvaranju. Samo je glas moj,
U razgovoru svagdanjem, običnom,
Treperio kao napeta struna
Pod rukom svirača u punoj dvorani.
No glas je moj govorio u prazno,
U vjetar. I ne ču ga nitko,
Osim mene.